Još jedan nadrealni, neobični, bizarni,
artistički, baš po mom ćeifu film stiže nam iz Latinske Amerike, ovaj puta
Kolumbije. Premijerno je ova mistična kombinacija pustolovnog filma, drame i
trilera koja se našla negdje na trećini puta između "Apokalipse danas"
(po vizualnosti), "Gospodara muha" (tematski) i filmova Wernera
Herzoga (stilski i po poetici) prikazana na festivalu u Sundanceu, gdje je
"Monos" osvojio i nagradu žirija u svjetskoj dramskoj sekciji. Potom
je "Monos" prikazan na brojnim svjetskim festivalima, gdje je također
osvajao nagrade (kao recimo u San Sebastianu, Vina del Maru, Palm Springsu,
Odessi, Newportu, Londonu, Ljubljani ili Haifi), a bio je film Alejandra
Landesa i kolumbijski kandidat za Oscara. Iako nije ušao u uži izbor za
najprestižniju filmsku nagradu, "Monos" je tako nominiran za nagradu
Goya za najbolji latinoamerički film, a u izboru latinoameričkih filmskih novinara
zaslužio je čak sedam nominacija, među njima i one za najbolji film, glazbu
(Mica Levi - Under the Skin, Jackie) i fotografiju.
Posve je jasno kako je Landes svoju priču
smještenu visoko i duboko u tropske kolumbijske džungle osmislio ponajviše
inspiriran poznatim romanom Williama Goldinga "Gospodar muha" (iako
ima tu i Conradovog "Srca tame") pa tako i ovdje imamo mikrosvijet
kojim gospodare djeca. No, nisu to bilo kakva djeca, već je to skupina od osam
mladih baraba, naoružanih i izrazito militantnih i opasnih dječaka i djevojčica
kojima zapovijeda nabildani patuljak koji ih povremeno obilazi. Njihov je
zadatak čuvanje taoca odnosno američke liječnice koju svi nazivaju Doctora
(Julianne Nicholson) i mliječne krave koju su konskribirali od lokalnog
stanovništva. Dok im vrijeme prolazi u prilično opasnim igrama, povremenim
dolascima u kontrolu nabildanog patuljka kojeg se svi boje, divljanjem po
džungli, situacija će se zakomplicirati kada Doctora pokuša pobjeći.
Pokazao se "Monos" kao jedan od onih
potpuno avangardnih, mističnih, misterioznih, nadrealnih, metaforičnih,
simboličnih i izrazito vizualnih umjetničkih filmova u kojima su upravo
vizualnost i stvaranje ugođaja daleko ispred same priče. Nema tu tipične
narativne linije i klasične priče, već je to jedan od onih filmova u kojem se
sva pažnja posvećuje stvaranju ugođaja, a fotografija i okruženje su zaista
impresivni. Ne treba biti previše mudar pa zaključiti kako je cijela ova priča
zapravo metafora na konflikte u Kolumbiji i sve te marksističke, fašističke ili
kakve sve ne gerile koje se skrivaju tamo po džunglama i neprekidno bore već
desetljećima. Ti mladi vojnici koji će se sve više pretvarati u pravi čopor
divljih životinja, krvožednih manijaka i nasilnika koji pokušavaju smaknuti sve
živo što im se približava pa i jedni druge, zapravo su metafora na Kolumbiju
kao naciju i društvo.
U "Monosu" mladost služi kao
metafora za Kolumbiju kao naciju - to je mlada nacija, koja je još u potrazi za
svojim identitetom, a san o miru je krhak, nesiguran i nedohvatljiv. To je kao
faza u životu u kojoj ni sami ne znamo želimo li biti s nekim u društvu ili
želimo biti sami, dok "Monos" pokušava kod gledatelja prije izazvati
bijes ili konfliktne osjećaje, a ne stvarati osjećaje sažaljenja prikazivanjem
onoga što obično zamišljamo kao klasični konflikt. Tim je riječima Landes
opisao svoju ideju pri stvaranju ovog filma i na koji način ga se možda i
najbolje može pokušati shvatiti i razumijeti, no jasno da je to jedan od onih
filmova u kojima svaki gledatelj ima mogućnost i slobodu donijeti zaključak o
onome što je vidio. Svi glumci koji se pojavljuju u ovom filmu osim Amerikanke
Nicholson i tipa koji je utjelovio vođu te dječje bande Bigfoota zapravo su
naturščici kojima je ovo bio i prvi susret s filmom, a definitivno bi ovo moglo
biti zanimljivo onima koji vole i cijene malo drukčiji filmski izričaj.
Primjedbe
Objavi komentar