Denis je 16-godišnjak kojeg je njegova majka
Oksana kao novorođenče u kutiji ostavila ispred sirotišta. Punih 16 godina
poslije mater se očito predomislila i došla po svog sina, mladića koji ima
kongenitalnu analgeziju, genetsku bolest ili bolje rečeno poremećaj,
zahvaljujući kojoj on uopće ne osjeća bol. Već u prvoj sceni vidimo da njegovi
vršnjaci iz sirotišta imaju i više nego bolesne načine kako bi testirali
osjećali li on stvarno bol ili ne. No, nisu oni jedini jer i njegova majka je
osmislila plan kojim bi mogla financijski profitirati na njegovom poremećaju.
Mama Oksana i dalje je atraktivna plavuša koju bi se zdravo seljački nazvalo
klasična sponzoruša (da ne upotrijebim nešto grublji izraz), koja se kreće u krugovima
ljigavih poslovanjaka i korumpiranih policajaca, odvjetnika i sudaca. Ona i
njeno društvo tako su za mladog Denju osmislili zadatak bacanja pod automobile
uglavnom bogatim ljudima, a potom bi zahvaljujući dobro uhodanom mehanizmu koji
se sastoji od policajaca, liječnika, tužitelja, branitelja i sudaca, iznuđivali
novac od onih pod čijim autom bi mladi Denja završio.
U početku se i Denji svidio takav aranžman jer
ju umjesto u sirotištu on sada s mamom završio u luksuznom stanu, imaju novaca
i fino se živi. No, problem je što će i njegova mama i ostatak te užasavajuće
ekipe s vremenom postajati sve pohlepniji i sve češće će od njega tražiti
bacanje pod auta, a ozljedama već ozbiljno načeti 16-godišnjak shvatit će da u
današnjem ruskom društvu svatko je potreban onoliko dugo koliko služi svrsi i
onoliko dugo koliko se na njemu može zarađivati. Lako je za zaključiti da je i
ovo jedan od filmova koji je neskrivena kritika ruskog opustošenog društva, a
bez obzira što je treći film Ivan Tvedroskog brz, dinamičan i stilski izuzetno
zanimljiv, nije uspio doseći svog neskrivenog uzora, možda i najboljeg
aktualnog ruskog filmaša Andreja Zvjaginceva.
Dosta je to ostalo na razini stereotipa i
klišeja, a iako priča kreće jako dobro i uzbudljivo, nakon nekog vremena se sve
to ispuše i ostaje pomalo na razini pretjeranog statementa, gotovo karikature,
o sveopćoj korupciji, pokvarenosti i nemoralu društva. Vrlo brzo mlađahni Denja
shvatit će da bi mu bilo puno bolje da je ostao u sirotištu i da ljubav i želja
za majčinstvom nije ono što je Oksanu nagnalo da ga izbavi, no pomalo mi je
nerazrađen ostao odnos između majke i sina, koji će na trenutke zaplesati i po
rubu incesta. Bez obzira na sve to, imao je film koji se može pronaći i pod
nazivom "Jumpman" fin festivalski život, moglo ga se vidjeti i u
Motovunu 2019. godine, dok je u Karlovym Varima dobio posebno priznanje žirija.
Zanimljiv film o raspadajućem društvenom sustavu i ljudima koji pokušavaju
plivati u takvoj žabokrečini od kojeg se ipak moglo izvući i nešto više.
Primjedbe
Objavi komentar