Benni (izvanredno dijete glumac Helena Zangel)
je devetogodišnja djevojčica s kojom nitko ne može izaći na kraj. Dijete je to
puno bijesa i ljutnje, klinka koja nikako ne može kontrolirati svoje ponašanje
i jednako koliko je mala, ona je opasna. Izbačena je ona praktički iz svih
ustanova za nezbrinutu djecu, cijela vojska socijalnih radnika ne zna što bi
napravila s njom, a iako je jedina želja ove djevojčice vratiti se svojoj majci
Bianci, mama baš i nije oduševljena tom idejom. I to iz razloga jer se i sama
boji djevojčice koja stalno urla, vrišti, tuče, udara i grize sve koji joj se
nađu na putu ili kažu nešto što joj nije po volji pa tako i vlastitu
mamu. Već nakon uvodne scene posve je jasno da je Benni djevojčica s ozbiljnim
emocionalnim problemima, nesretno dijete željno ljubavi i pažnje koje ne može,
ali kao i da ne želi kontrolirati svoje ponašanje.
Potpuno je nejasno pati li Benni zaista od
nekog psihičkog poremećaja i je li ona zaista mentalno nestabilna ili je takvo
njeno ponašanje samo želja za pažnjom. Svako malo izgleda kao da se uspjela
dovesti u red i kao da se uspjela primiriti da bi već u sljedećoj sceni imali
još žešći i još strašniji ispad agresije, divljaštva i potpune
neprilagođenosti. I tako tijekom cijelog filma pratimo ovu zapravo tužnu i
potresnu priču o nevjerojatno traumatiziranom djetetu koje se konstatno nalazi na
pola puta između potpune socijalne izolacije i najljudskije želje za nježnošću,
privrženošću i ljubavlju. Svaki puta kada se učini da je uspjela u tome, Benni to uništi i
rasuje u komadiće, a bio je ovo jedan od emocionalno najintenzivnijih filmova u
kojem je gledatelju nevjerojatno lako suosjećati sa svim onim ljudima u
okruženju ove djevojčice koji ne znaju kako izaći na kraj s njom, ali svejedno
se trude učiniti joj život boljim.
Lako je za pretpostaviti da sve traume kod
Benni dolaze od obitelji i od majke, žene potpuno nesređenog života koja bi
malo uzela svoju kćer nazad pa malo ne bi, a ova hiperrealistična stilizirana
drama na mene je djelovala čak i pomalo traumatično. Ne sjećam se kada sam
gledao tako intenzivan film koji je istovremeno i dirljiv, tužan, potresan,
šokantan, ali i na trenutke nevjerojatno iritantan kad mala krene vrištati i
urlati, a jednako koliko mi je klinke bilo žao i suosjećao sam s njom, toliko
je nisam mogao smisliti kada je krenula divljati i pretvarati se u ljudsku
verziju tasmanijske nemani. Stvarno ne znam kako bih reagirao da se kojim zlom
nađem u situaciji kao svi ti socijalni radnici, učitelji, odgojitelji,
psihijatri, udomitelji i ostali koji ne mogu izaći na kraj s Benni. Postoji li
netko tko od ovog djeteta može napraviti djevojčicu koja može funkcionirati u
društvu glavno je pitanje koje ćemo si ovdje konstantno postavljati? Hoće li od
sve te vojske ljudi školovanih za rad problematičnom djecom bolje sreće biti
čovjek po imenu Micha, mladić koji je i sam imao prilično neugodno odrastanje,
a sada se specijalizirao za poslanje trenera koji na pravi put izvodi mlade koji ne mogu
kontrolirati bijes.
Odmah s prvim dugometražnim filmom koji je
napisala i režirala, mlada njemačka filmašica Nora Fingscheidt je došla do
nominacije za europski film godine, dok je mlađahna Zangel bila nominirana za
europsku glumicu godine. Osvajao je ovaj film i brojne nagrade po raznim
svjetskim festivalima, a mogao bi se na "Lomiteljicu sustava" gledati
i kao na svojevrsnu posvetu jednom prilično zanemarenom i često podcijenjenom
zanimanju u našem društvu odnosno socijalnom radu. S obzirom da je to jedan od
onih poslova koji ne generira baš nikakvu monetarnu dobit i profit, jedinu
svetinju u današnjem političko - ekonomskom sustavu, nerijetko se nažalost na
tu djelatnost gleda kao na nešto bezvrjedno i beskorisno. No, uz ovaj zbilja
težak, ali i nevjerojatno važan, upečatljiv i majstorski snimljen film, malo
nam je jasnije kako ti ljudi obavljaju zahtjevan i odgovoran posao te kakvih
sve slučajeva ima oko nas, a jednako koliko i socijalnim radnicima koji se bore s Benni i sa svim stvarnim Benni ovog svijeta, isto to vrijedi za odgojitelje i ostale koji živote posvećuju kako bi izgubljene mlade duše pokušali izvesti na pravi put.
Iako je na primjeru Benni slučaj
problematičnog djeteta doveden do apsolutnog ekstrema jer zaista se toplo nadam
da takvo divlje i neobuzdano dijete nigdje ne postoji, "System
Crasher" funkcionira i kao izvanredna društvena kritika jer često se
događa da se ljudi danas uopće ne bave svojom djecom i ne posvećuju joj
dovoljno vremena. A kada se ista ta djeca pretvore u prava mala čudovišta poput
Benni, onda se ne mogu načuditi što je pošlo po zlu i kako se to dogodilo. Bio
je "System Crasher" i njemački kandidat za Oscara, no nije ova ujedno
arty i vizualno impresivna drama koliko i hiperrealistični psihološki triler
uspjela dohvatiti nominaciju. No, svejedno je to film na koji treba obratiti
pažnju i uz sve napore ga pogledati jer ovo je jedno od onih filmskih
ostvarenja koja savršeno imitiraju svijet oko nas i ukazuju na probleme.
Primjedbe
Objavi komentar