Alice (Britanka Emily Beecham za ovu je ulogu
dobila nagradu za najbolju glumicu u Cannesu) je samohrana majka,
mikrobiologinja (ili tako nešto) zaposlena u korporaciji koja se bavi
proizvodnjom genetski modificiranih biljaka. Alice je upravo osmislila novu
vrstu biljke, cvijet oko kojeg se njegovi vlasnici ne trebaju posebno brinuti,
a on svejedno preživljava. I ne samo to, taj cvijet proizvodi miris koji
njegovog vlasnika čini sretnim, a kako bi se izbjegla daljnja reprodukcija te
biljke izvan laboratorija, Alice ga je napravila sterilnim. No, u njegovoj
proizvodnji i kombiniranju gena, ona je ne obavijestivši nikog u korporaciji
koristila nedopušteni virus, a jednu biljku koju je nazvala "Little
Joe", ponijela je kući za svog sina, Joea. Problem će nastati što će biljka
agresivno početi širiti pelud, a svi oni koji ga udahnu, počet će se
ponašati jako, jako čudno.
I dok nitko od njenih kolega iz laboratorija
neće u ovom bizarnom razvoju događaja vidjeti ništa čudno, kao ni svoje čudno
ponašanje, Alice će postajati sve zabrinutija "čudovištem" koji je
stvorila. Kao da je biljka na posve neočekivani način odlučila zaobići činjenicu
da se ne može razmnožavati te će na neki drugi način pokušati preživjeti svoj
rok trajanja. No, je li to možda sve u glavi glavne junakinje Alice? Razvedene
radoholičarke koja ima grižnju savjesti jer zbog posla zanemaruje svog sina i
mijenjaju li se zaista svi koji su došli u doticaj sa cvijetom ili ona
doživljava nekakvi živčani slom i puca pod pritiskom? Moram priznati da je ova
stilizirana i artistička kombinacija psihološkog trilera, SF-a, drame, satire,
crne komedije i horora jedan od najbizarnijih i najčudnijih filmova koji sam
imao priliku pogledati u posljednje vrijeme, a iako sam uvjeren da se mnogi
neće složiti s mojom ocjenom, za mene je "Little Joe" bio istovremeno
nevjerojatno intrigantan, subverzivan i provokativan, koliko i zabavan, čudan,
jeziv, bizaran, čak i povremeno duhovit.
Bio je to i prvi film koji je austrijska
filmašica Jessica Hausner snimila na engleskom jeziku i snimljen je
"Little Joe" u austrijsko - njemačko - britanskoj koprodukciji, a već
od prve scene jasno je da će to biti sve samo ne običan film. Bez obzira što je
sporog tempa i što bi se muziku prije moglo opisati kao niz uznemirujućih i
iritantnih pištanja, zvižduka, šumova i ostalih visokofrekventnih tonova,
definitivno je ovo jedna od onih priča koje tjeraju na promišljanje i pokušavanje
odgonetavanja što je pjesnik htio reći. I vizualno "Little Joe"
izgleda impresivno, blještavo, kričavo sa žarkim bojama i kontrastima u kojima
se ističu ružičasta, zelena i bijela boja. I kamera je statična uz povremene
švenkove, ma sve je tu od početka pa do kraja i više nego čudno, pomalo
zbunjujuće, zagonetno, čak i pomalo apsurdno.
Iako mi se povremeno činilo da bi se
"Little Joe" mogao pretvoriti u cronenbergovski body horor ili u
blesavu SF - horor komediju tipa "Little Shop of Horrors", odlučila
je Hausner sve to zadržati u minimalističkim vodima subverzivne psihološke
crnohumorne distopijske drame koja je ujedno i očita alegorija na društvenu
zbilju i stvarno igranje s genetskim modifikacijama. Što nam genetsko
modificiranje zbilja donosi u budućnosti i dalje je velika nepoznanica i to je
jedno od onih pitanja koje prilično intrigira maštu, a Hausner i njena
koscenaristica Geraldine Bajard fino su se zaigrale. Jesu li invazivne biljke
koje se agresivno šire i mijenjaju sve oko sebe zapravo alegorija na ljude koji
u stvarnosti čine nešto slično i bespovratno utječu na sve oko sebe?
S obzirom na recentne događaje s koronavirusom
i po tom pitanju ova je priča iznimno aktualna jer vidimo gdje može dovesti
igranje s virusima i što bi se moglo dogoditi kada virusi pobjegnu iz
laboratorijskih uvjeta, otmu se kontroli i počnu ponašati onako kako njima
odgovara. Jedno od pitanja kojim se bavi ovaj film je i stalna čovjekova
potraga za srećom i kako tu sreću dohvatiti. Htjela je tako Alice kreirati cvijet
od čijeg mirisa će ljudi biti sretni i osjećati se ugodno, no čini se da sreća
koja se postiže udizanjem peluda "Little Joea" i nije ona sreća kakvu
je planirala. Čini se kao da su svi ti ljudi koji su uz "Little Joea"
dostigli neku čudnu, bizarnu sreću i zadovoljstvo, podjednako izgubili emocije,
sposobnost kritičkog razmišljanja i slobodnu volju, a svi oni kao da
razmišljaju jednako. Svi oni kao da su pod nekom masovnom hipnozom, kao da su
se preobrazili u ovce nesposobne za promišljanje koje ne mogu upravljati
vlastitim impulsima i nagonima. Na kraju, što je uopće bolje za čovjeka? Biti
sretan pa makar to bila i umjetna sreća izazvana nekakvim ispiranjem mozga ili
biti možda i ne toliko sretan i zadovoljan, ali barem sačuvati sposobnost za
kritičko promišljanje i slobodnu volju?
Primjedbe
Objavi komentar