Kako je kineska politika jednog djeteta koja
je bila na snazi više od trideset godina utjecala na prosječne stanovnike
najmnogoljudnije zemlje svijeta savršeno možemo saznati u ovoj impresivnoj
epskoj drami Wanga Xiaoshuaija, čija se radnja proteže kroz nekoliko
desetljeća. Wang se sa "So Long, My Son" predstavio na svom omiljenom
festivalu u Berlinu, gdje je još 2001. godine osvojio nagradu žirija filmom
"Beijing Bicycle", dok je 2008. filmom "In Love We Trust"
osvojio nagradu za najbolji scenarij. Sada je dobri Wang doduše ostao praznih
ruku, ali su nagrade za najbolje glumce na Berlinaleu osvojili Jingchun Wang i
Mei Yong, dvojac koji je utjelovio par čiju sudbinu pratimo u ovoj sagi koja
unatoč trajanju od puna tri sata ni trenutka ne posustaje i definitivno je ovo
jedan od najemotivnijih, najdirljivijih i najpotresnijih filmova koje sam imao priliku
gledati u zadnjih godinu dana.
Ova generacijska priča definitivno je bio
najambiciozniji projekt u dosadašnjoj Wangovoj bogatoj karijeri. "So Long,
My Son" je perfektno zaokružena priča o prosječnim Kinezima čije živote
pratimo još od osamdesetih pa preko društvenih promjena devedesetih pa sve do
današnjice, a na primjeru njihovih sudbina posve nam je jasno kako se mijenjalo
i kinesko društvo. Imamo tu ljude koji su uslijed društvenih promjena i
modernizacije izvukli deblji kraj i nisu se uspjeli snaći, ali imamo i one koji
su krenuli s istih pozicija pa su se puno bolje uspjeli prilagoditi novim
okolnostima. Ipak, u središtu filma kojeg je ispočetka pomalo teško pratiti jer
mu je radnja nelinearna i često skačemo iz jednog u drugo vremensko razdoblje,
sudbina je obitelji radničke klase koja je doživjela najveću tragediju koju
može doživjeti svaki roditelj, odnosno izgubila je sina.
Situacija je tim tragičnija jer je Xingxing
bio i jedino dijete koje su imali pošto politika nije dopuštala obiteljima da
imaju više od jednog djeteta. Iako je u početku teško pohvatati te skokove kroz
vremenska razdoblja i treba neko vrijeme da bi se povezalo tko je tko, upravo
se ta Wangova odluka da priču izgradi na takav način pokazala kao savršen
izbor. Prošlost i sadašnjost kao da će se potpuno ispreplesti, a bez obzira što
pojedine scene razdvajaju godine, često i desetljeća, Wang je sve posložio tako
da se sve to savršeno nadopunjuje, priča se polako razotkriva da bi sve vodilo
svojevrsnom klimaksu ili katarzi. Možda ne naracijski, ali kronološki priča
kreće još tijekom osamdesetih kada upoznajemo dva para ljudi u tridesetim
godinama koji skupa rade u tvornici u okolici Pekinga.
Ta dva para povezuju i njihovi sinovi Xingxing
i Haohao, dječačići koji su se rodili istog dana i najbolji su prijatelji, a
razdvojit će ih tragedija kada se Xingxing utopi. Tragedija će potpuno
razdvojiti ove dvije obitelji, Haohao će osjećaj krivnje jer je svog prijatelja
koji ne zna plivati gotovo pa natjerao na kupanje u nesigurnom rezervoaru
prenijeti i na svoje roditelje, dok će Liyun i Yaojun, par koji je ostao bez
jedinca preseliti u provinciju, gdje će posvojiti klinca kojeg će pokušati
pretvoriti u sina kojeg su izgubili. No, taj dječak neće se baš tako lako
nositi s ulogom koju su mu tugujući roditelji namijenili i kao 16-godišnjak će
pobjeći od kuće. Za to vrijeme Haohaovi roditelji će uslijed društvenih
promjena postati prilično bogati, no osjećaj krivnje ne samo zbog toga što svog
sina smatraju odgovornim za smrt sina svojih najboljih prijatelja, već i
činjenice da su upravo oni nagovorili Liyun doslovno natjerali na pobačaj kad
je ona drugi put ostala trudna, neće im dati mira.
Sve će to kulminirati u završnici filma kada
će se nakon desetljeća razdvojenosti i gubitka kontakta ova dva para konačno
ponovno susresti, sada već kao stari ljudi u šezdesetim godinama života.
Paralelno s pričama ovih ljudi, pratit ćemo kroz sve te godine i Kinu koja se
mijenjala i koja se u samo nekoliko desetljeća iz potpuno zaostale i primitivne
zemlje pretvorila u jednu od najrazvijenijih i tehnološki najnaprednijih
zemalja svijeta. To je tema kojoj se filmaši tzv. Šeste generacije kineskog
filma kojoj Wang pripada konstantno vraćaju i u ovom filmu sve je to savršeno
prikazano na osobnoj razini ljudi. Dok Liyun i Yaojun i dalje žive u trošnoj
straćari koja poplavi kod svake
jače kiše s pogledom na novi moderni stambeni kompleks, drugi par danas upravo izgrađuje te nebodere, zgradurine koje rastu
gotovo pa preko noći.
Kad će se u finalu filma Liyun i Yaojun već
kao starci vratiti u Peking nakon godina izbivanja oni doslovno neće moći
prepoznati grad u kojem su proveli dobar dio života. Vješto je Wang izbjegao
upadanje u zamku možda i patetične melodrame jer imamo tu i intrigantnih
podzapleta, koju ovu naturalističnu i uvjerljivu dramu izdižu iznad često
klasične kineske socijalne drame. Na sve to su se nadovezale i zbilja
impresivne glumačke performanse, posebno se to odnosi na dvoje glavnih likova,
a za takve stvarne, savršeno zaokružene likove možemo zahvaliti i briljantnom scenariju s do kraja izgrađenim likovima. Iako nisam jedan od onih kojeg
oduševljavaju filmske kobasice od tri ili više sati, "So Long, My
Son" jedan je od onih filmova u kojima nema ni sekunde viška i apsolutno
sve je ovdje na svom mjestu.
Primjedbe
Objavi komentar