Kad za pedeset, stotinu, tisuću, stotinu
tisuća, možda i milijun godina netko poželi provjeriti kako je izgledao život
na Zemlji potkraj drugog desetljeća 21. stoljeća, možda najbolje će to saznati
gledajući filmove Kena Loacha. Nakon "I, Daniel Blake" stari engleski
majstor snimio je još jednu upečatljivu i impresivnu socijalnu dramu uz koju
čovjek uopće nema dojam da gleda film, već mu se čini da prati sudbine stvarnih
ljudi u čije živote mu se nekim slučajem otvorio neki čudnovati prozorčić. I
bilo bi potpuno nekorektno ovdje izdvajati samo Loacha, a barem podjednake
zasluge ne pripisati njegovom stalnom scenarističkom suradniku Paulu Lavertyju,
koji je napisao scenarije praktički za sve Loacheve filmove u posljednjih
dvadesetak godina. I dok su u "I, Daniel Blake", za koji je Loach
dobio svoju drugu Zlatnu palmu u Cannesu, Loach i Laverty prikazali kako
današnji sustav djeluje na individuu, sada je u središtu pažnje jedna radnička
obitelj iz Newcastlea.
Ricky i njegova obitelj, supruga Abbie, sin
tinejdžer Seb i kći osnovnoškola Liza Jane, nikako da se oporave od dugova i
problema u koje su upali zbog financijskog sloma još 2008. godine. Ricky je
jedan od onih neškolovanih radnika bez zvanja, koji je već godinama bez stalnog
posla, a Abbie je jedina koja privređuje u ovoj obitelji radeći kao medicinska
sestra koja ide u kućne posjete bolesnicima. Nakon tko zna koliko vremena,
Ricykju se otvorila prilika za posao, no to nije klasično zaposlenje već će on
postati samozaposleni dostavljač za franšiznu dostavljačku kompaniju. Jedan je
to od klasičnih modernih poslova koji ne nudi nikakve beneficije i zaštitu, već
sav rizik i sve pada na leđa outsorcanog radnika, a kako bi uopće mogao početi
s ovim poslom, Ricky će morati kupiti dostavni kombi.
Naravno da za nešto takvo on nema novca pa će
nekako uvjeriti svoju ženu da proda auto kojim se vozi u obilazak svojih
pacijenata i do njih ubuduće ide javnim prijevozom, a ono što je u početku
zamišljao kao posao u kojem će biti sam svoj gazda i s kojim će uspjeti
privrediti dovoljno da obitelj digne na noge, za Rickyja će se pretvoriti u
najgoru noćnu moru. Uz 14-satno šestodnevno radno vrijeme on će početi pucati
pod strestom, a ništa mu neće olakšavati ni tvrdi i zahtjevni supervizor
Maloney jer svako kašnjenje i svaka najmanja pogreška skupo se kažnjavaju. Na
sve to nadovezat će se i njegov sin, koji će konstantno početi upadati u
probleme i pretvarati se u buntovnog delikventa, koji prezire svog oca i
užasava se činjenice da će se jednog dana pretvoriti u istog takvog tipa.
Stres i pritisak s kojim će se Ricky početi
susretati na poslu počet će se odražavati na cijelu njegovu obitelj jer neće on
imati vremena ni za što drugo osim za cjelodnevne vožnje tijekom kojih ne
stigne ni pišati, ni jesti, a kada stigne kući iskaljivat će se na članovima
obitelji. Jedan od vrhunaca ovog filma je kad već potpuno iscijeđeni Ricky u
očaju kaže sinu da se ne zafrkava sa školom jer će završiti kao on, a iako smo
i sami toga i više nego svjesni, na primjeru ove obitelji bit će nam itekako
jasno da živimo u nemilosrdnom svijetu koji melje ljude i svijetu bez prava na
pogrešku. Vidjet ćemo ljude kojima život klizi niz ruke i koji koliko god se
trudili i borili nikada neće imati dovoljno da bi sebi i svojoj djeci osigurali
život s minimumom dostojanstva.
Bez obzira što je valjda jasno u kakvom
nepravednom i okrutnom svijetu živimo, "Sorry We Missed You" (film je
naziv dobio prema napisu na cedulji koju Ricky ostavlja onim klijentima koje ne
zatekne kod kuće dok im dostavlja pakete) film je koji doslovno udara u pleksus
i izbacuje zrak iz pluća jer ono što vidimo i nije film, već je zapravo čista i
surova stvarnost. Već po odavno prokušanom običaju Loach je i ovaj puta uloge
povjerio posve anonimnim glumcima i uspio je dobiti na uvjerljivosti, a u nešto
više od sat i pol vremena Laverty i Loach kirurški su precizno razotkrili
cijeli sustav koji ždere i uništava ljude. Sustav je to u kojem se za ljude
živo jebe i u kojem su ljudi samo najobičniji brojevi, a gledajući ne samo
ovaj, već i gotovo sve recentne Loacheve filmove, čovjek se mora zapitati kada
se i zašto dogodilo to da smo šutke pristali raditi više da bismo zarađivali
manje i je li moguće da nam je ovakav sustav postao nešto normalno?
Iako sasvim sigurno i u svojoj blizini imamo
bezbroj primjera ljudi koji jednostavno ne uspijevaju zaraditi dovoljno kako bi
osigurali za normalan i prosječan život svojim obiteljima iako rade i puno
radno vrijeme, i vikende i praznike, ako treba i bez godišnjeg odmora, ne idu
na bolovanje kada im je loše, ovdje je sve tako zaokruženo da čovjek ima dojam
kao da gleda ljude koje poznaje. Baš iz razloga što su se u sličnoj zamci našli
mnogi, ne samo u Velikoj Britaniji, već i u cijelom svijetu, lako je suosjećati
i prepoznati se u ovim likovima, no osim što je stari iskonski laburist Loach
kritičan prema današnjem neoliberalnom kapitalizmu, izvanredno on razotkriva i
prikazuje cijeli taj začarani krug. Krug u kojem je čovjek čovjeku postao
neprijatelj koji samo čeka da nekog drugog zadesi nesreća kako bi se mogao naći
na njegovom mjestu i kako smo se pretvorili u društvo koje je potpuno izgubilo
empatiju i solidarnost, već u kojem pojedinac gleda isključivo na sebe.
I što je najgore i najstrašnije od svega, kad
vidimo ljude poput ovih iz filma, i nije im za zamjeriti i bilo bi nepošteno
suditi im jer golo preživljavanje postalo je jedini impuls i sve drugo je manje
važno. Dok se pojedinac bori s egzistencijalnim problemima i jedina misao što
mu prolazi kroz glavu je kako osigurati bolji život barem svojoj djeci ako već
ne može sebi, jasno da takav ne može razmišljati o tome kako promijeniti
svijet. Za nešto takvo jednostavno nema ni vremena, ni snage, a često se dogodi
da što se više i bori kako bi promijenio okolnosti u kojima se zatekao, sve
više se zakopava u probleme i sve dublje tone. Priča je ovo u koju je vrlo lako
povjerovati, a Loach je još jednom potvrdio da je jedan od najvrjednijih
filmaša naših dana i bez obzira što je već debelo ugazio u deveto desetljeće
života, on je i dalje najjasniji i najglasniji glas obespravljenih ljudi,
prosječnih Engleza koje u pravilu nikada nećemo vidjeti na filmu, ali Engleza
koji su nam puno bliži od onih usranih aristokrata iz viktorijanskih drama i
sličnih kretena koje obično gledamo.
Primjedbe
Objavi komentar