Iz Kine nam stiže još jedan i više nego
zanimljiv film, a s ovom stiliziranom modernističkom i fragmentarnom krimi
dramom Ye Lou se predstavio u Panorama sekciji festivala u Berlinu. Prikazan je
"The Shadow Play" na brojnim svjetskim festivalima i osvojio poneku
nagradu, a udruženje azijskih filmskih kritičara nominiralo ga je za najbolji
azijski film godine u čak pet kategorija, uključujući i onima za najbolji film,
režiju i tri glumačke. I ovo je jedan od onih filmova u kojima imamo priliku vidjeti
svu raskoš, ali i bijedu moderne Kine, to društvo nevjerojatnih ekstrema i
razlika, a u "The Shadow Play" ta društvena kritika zamotana je u
iznimno kompleksni neo-noir koji se odvija u nekom od megalopolisa u razdoblju
od gotovo četvrt stoljeća. Na samom početku izgledalo je ovo kao bi to mogao
biti još jedan od onih THE kineskih filmova, no pomalo kaotična priča, čudna
kamera iz ruke i divlja montaža ipak su utjecali na konačnu ocjenu.
U središtu priče je mladi i naivni policajac
Yang Jiadong, koji je započeo istragu oko sumnjive smrti šefa komisije za
graditeljstvo. Već u startu vidimo kako se nasilno ruše sirotinjski kvartovi
kako bi se ondje izgradile moderne zgrade i situacija je na rubu nasilja.
Mještani su podivljali i prijete napadom na građevinare, a smiriti ih pokušava
šef komisije za graditeljstvo, isti onaj koji će ubrzo odletjeti u smrt s jedne
od zgrada u izgradnji u istom tom kvartu. Iako je mladi policajac ozbiljno
shvatio istragu, ubrzo je potjeran s posla jer je očito počeo gurati nos tamo
gdje ne treba, a istovremeno i njega počinju proganjati neki njemu nepoznati
neprijatelji. Da situacija ne bude baš tako jednostavna, paralelno s pričom
u sadašnjosti (odnosno u 2012. godini ako se dobro sjećam), pratit ćemo i priču
o bogatom i uvaženom šefu graditeljske komisije.
I to od 1989. godine, odnosno od razdoblja
kada su u Kinu počele dolaziti promjene i kada se ona počela otvarati prema
zapadu, a u isto to vrijeme ondje su počeli nastajati budući tajkuni, današnji
multimilijarderi blisko povezani s i dalje vladajućom komunističkom partijom.
Jedan od takvih je bio i ubijeni šef te ćemo malo, pomalo saznavati kako je on
postao toliko moćan i koje su ga to okolnosti dovele ne samo do pozicije, već i
do smrti. S obzirom da iz jednog u drugo vremensko razdoblje skačemo bez
ikakvih upozorenja, a ako ste jedan od onih poput mene koji dosta teško
raspoznaju te istočnoazijske face i kojima gotovo svi ti ljudi igledaju
jednaki, onda će neko vrijeme sve ovo biti jako teško za pratiti. No, ovaj
fragmentarni mozak polako će se slagati i bez obzira što su se ne samo priča,
već i kamera i montaža, pokazali ovdje dosta konfuzno, razbarušeno i
nepovezano, svejedno je ovo na kraju bio i više nego dobar film.
Zahtjevan, ali svakako dobar i zanimljiv koji
je, kao što sam već spomenuo, zbilja počeo impresivno, no u jednom trenutku se
ipak malo pogubio da bi ga na kraju Lu uspio ipak nekako zauzdati. Film je to s
jakim autorskim pečatom i štihom, snimljen modernistički, a zanimljivo je kako
je upravo ova kineska socijalna neonoirovska krimi drama bio i posljednji film
za koji je glazbu skladao izvrsni islandski kompozitor Johann Johansson. Kako
je rahmetli Johann, čovjek kojem možemo zahvaliti na genijalnim scoreovima u
filmovima kao što su "Sicario", "Mandy", "Arrival"
ili "Prisoners" stigao do Kine stvarno mi nije poznato, no njegov
zvuk fino se uklopio u cjelokupni ugođaj ovog misterioznog filma.
Primjedbe
Objavi komentar