Bio je "Poslije ponoći" još jedan u
nizu onih američkih nezavisnih low-budget horora koje sam slobodno mogao
zaobići, no kada sam zbog njega izdvojio sat i dvadeset minuta, red je i da
napišem koju. I nije ovo klasični horor, više je to neka romantična drama u
kojoj se glavni protagonist bori s unutaranjim, ali i vanjskim demonima. Hank
(Jeremy Gardner, ujedno i scenarist i jedan od dva redatelja filma uz
Christiana Stellu) se ne može oporaviti od činjenice da ga je njegova
dugogodišnja djevojka Abby (Brea Grant) jednog dana bez ikakvog objašnjenja
ostavila samog u nekakvoj vukojebini na samom jugu Amerike. Ostavila je ona
samo ceduljicu na frižideru i napustila onu starinsku kolonijalnu gotovo pa
raspadajuću tipičnu južnjaču kuću u kojoj su živjeli, a 35-godišnji Hank je
ostao sam u borbi sa svojim demonima. I dok kroz njegove flešbekove vidimo i
dane sreće kod ovog para, borba s demonima u njegovom slučaju podrazumijeva i
borbu s nekom misterioznom kreaturom koja pokušava provaliti u njegovu kuću svake
noći.
Naravno da nitko od njegovih prijatelje ne
vjeruje da stvarno postoji neko čudovište koje ga proganja, već svi to
pripisuju činjenici da je u zadnje vrijeme opasno zabrazdio s alkoholom nakon
što ga je cura ostavila. No, što ako je Hank zaista u pravu i ako stvarno tamo
negdje duboko u zemlji rednečiji stvarno postoji čudovište? "After
Midnight" je jedan od onih bizarnih, sporovoznih, stiliziranih, koji vrag
se tu uopće događa hororčića koji u sebi skriva dosta simbolike. Naravno da je
glavno pitanje s kojim će se ovdje susresti gledatelj isto ono koje muči i
Hankove pajdaše, odnosno je li on zaista baš toliko od tuge i samoće prolupao?
Mogao bi se u najkraćim crtama ovaj film opisati kao bizarna crnohumorna
romansa s minimalnim elementima horora, koja mi je pomalo djelovala i kao neki
interni štos među ekipom koja je radila na filmu i koji i nisam baš do kraja
najbolje skužio što se htjelo njime reći.
Primjedbe
Objavi komentar