Roman Polanski jedan je od onih koji će
vjerojatno i odapeti za kamerom, snimajući neki film jer bez obzira što je ova
istinska legenda svjetskog filma već duboko u devetom desetljeću života, on ne
misli posustati. Nakon što mu prethodna dva filma, također snimljena u
Francuskoj (Venus in Furs i Based on a True Story) i nisu polučila neki uspjeh,
sa "An Officer and a Spy" ili "J'acusse" u originalu,
konačno se vratio u žižu zanimanja. I to iz nekoliko razloga. Jedan od njih je
što je s ovom biografskom povijesnom pričom smještenom na prijelaz iz 19. u 20.
stoljeće o poznatoj aferi Dreyfuss dobio francusku nagradu Cesar za najbolju
režiju godine, kao i nominaciju za europskog režisera godine, a njegov je film
bio i nominiran za europski film godine. Već same te nominacije i nagrade
izazvale su bijes mnogih koji smatraju da Polanski nema što tražiti u svijetu
filma s obzirom da već desetljećima uspješno eskivira suđenje zbog silovanja
maloljetnice i godinama se uspješno skriva u Europi zahvaljujući činjenici da
ima francusko državljanstvo zbog čega nije izručen.
S druge strane, poznata priča o časniku
francuske vojske, Židovu Alfredu Dreyfussu, koji je 1894. godine osuđen zbog
veleizdaje bez ikakvih valjanih dokaza, osramoćen i poslan na đavolji otok,
može se gledati i kao alegorija Polanskog na vlastiti slučaj. Bez obzira što je
izbjegao suđenje, Polanski cijelo vrijeme tvrdi da nije kriv za ono što ga se
tereti i očito da je u svom slučaju pronašao jako puno sličnosti sa slučajom
Dreyfuss te se na ovu poznatu priču može gledati i kao na metaforu na njegov
slučaj. No, i da se Polanskog makne u stranu, ovo je jedna iznimno zanimljiva
priča, koja ima mnogo poveznica i s današnjim vremenima, ali u njoj je sjajno
oslikano i stanje ne samo u Francuskoj, već i u cijeloj Europi na prijelazu
stoljeća. Često se pitamo zašto su se nacisti posebno okomili na Židove, no
antisemizam je bio normalno stanje stvari u Europi i stoljećima prije.
Praktički svuda gdje su živjeli, Židovi su
svuda bili dežurni krivci, domicilno stanovništvo ih je često preziralo tako da
su nacistički pogromi bili samo kulminacija. Bio je ovo i najskuplji film
Polanskog još valjda od "Olivera Twista", a nakon "Ghost
Writera" ponovno se udružio s britanskim piscem Robertom Harrisom, koji je
napisao scenarij. Okupio je Polanski ovdje i zbilja respektabilnu glumačku
ekipu koju predvodi oskarovac Jean Dujardin kao časnik u francuskoj vojsci
Georges Picquart. Nakon što je postavljen za šefa vojne tajne službe, upravo je
Picquart otkrio fabricirane dokaze iskorištene kako bi se Dreyfuss (Louis
Garrel), jedan od rijetkih visokorangiranih Židova u francuskoj vojsci, osudio
zbog veleizdaje i dijeljenje vojnih tajni Njemačkoj.
Nakon što je po hitnom postupku Dreyfuss
osuđen i poslan na Đavolji otok (tog ugodnog mjesta vjerojatno se dobro sjećaju
svi koji su gledali Leptira), Picquartu vrag nije dao mira i on je nastavio
istraživati slučaj. Bez obzira što je i sam bio dosta antisemitski nastrojen i
što mu Dreyfuss i nije bio osobito drag, on je odlučio riskirati karijeru i
život kako bi došao do istine jer je shvatio da je Dreyfussu podmetnuto. To je
značilo ne samo da je netko drugi u francuskoj vojsci kriv za odavanje vojnih
tajni najvećem suparniku, već da je praktički cijeli vrh francuske vojske to
jako dobro znao i prikrivao je prave počinitelje, a Židov Dreyfuss poslužio im
je kao savršeno žrtveno janje. Ovaj čovjek tako ne samo što je nepravedno
osuđen i završio je valjda na najgorem mjestu na svijetu, morat će se do kraja
života nositi sa stigmom izdajnika.
Bez obzira što je u trenutku snimanja filma
imao već punih 85 godina, Polanski je potvrdio da i u tako poznoj životnoj dobi
može fantastično režirati film, što je odmah i potvrđeno nagradom žirija na
festivalu u Veneciji, gdje je "J'acusse" premijerno prikazan. Film
koji je dobio naziv prema slavnom tekstu Emilea Zole u kojem je francusku
državu i vojsku optužio za antisemitizam zbog nepravednog zatvaranja Dreyfussa
zbog čega je i sam osuđen na zatvor, također može poslužiti i kao ogledni
primjerak kako bi se danas trebali snimati povijesni filmovi. Bez obzira što je
priča o Dreyfussu mnogima vjerojatno jako dobro poznata, Polanski i Harris
uspjeli su je osvježiti upravo iz razloga što su uspjeli prikazati koliko je to
i danas aktualna priča i koliko se i danas vremena nisu puno promijenila. I
danas često možemo čuti priče o silama koje degeneriraju društva kao što se
tada tvrdilo da Židovi degeneriraju francusko društvo. I danas su manjine često
dežurni krivci za razne probleme u društvu tako da "J'acusse" itekako
ima puno veze i s današnjicom, a voljeli Polanskog ili ne, ovo je svakako film
vrijedan gledanja.
Primjedbe
Objavi komentar