Talijanski filmaš Pietro Marcello karijeru je
počeo snimajući dokumentarne filmove da bi se prije nekoliko godina predstavio
i s prvim igranim filmom. Sada je Marcello snimio i drugi dugometražni igrani
film uz koji čovjek nikada ne bi pomislio da je ovaj autor imao ikakve veze s
dokumentarizmom jer "Martin Eden" je stilizirana, poetična i pomalo
retro romantična drama koju je napisao i režirao po motivima istoimenog romana
Jacka Londona iz 1909. godine. Lik Martina Edena, mladog mornara i pustolova,
siromašnog i neobrazovanog proletera koji je odlučio uspjeti kao pisac kako bi
impresionirao djevojku iz bogate obitelji, London je dobrim dijelom temeljio i
na samom sebi, a Marcello je ovu ne toliko poznatu priču američkog autora
premjestio na jug Italije. I to u prilično nedefinirano razdoblje jer u
pojedinim trenucima čini se kako se radnja ovog filma zbiva sedamdesetih,
ponekad pedesetih, a na trenutke i tridesetih godina prošlog stoljeća, možda i
ranije.
Nakon što je od batina spasio Artura, mladića
iz bogate obitelji industrijalaca, siromašni mornar Martin Eden (Luca
Marinelli) pozvan je u njegov dom kako bi mu se njegova obitelj zahvalila. Tamo
će Martin upoznati Arturovu sestru Elenu (Jessica Cressy) i zaljubit će se u
ovu ljupku mladu damu naš mornar praktički na prvi pogled. Ova kulturna, fina
mlada dama postat će ne samo objekt njegove čežnje, već i simbol socijalnog
statusa koji će on pokušati dostići i po svaku cijenu on će se truditi ugurati
u visoko talijansko društvo. U zatvoreni krug buržoazije Eden će pokušati ući
tako što je odlučio postati pisac, a njegova želja nakon nekog vremena će se
ostvariti. Istovremeno, Martin će pod utjecajem starijeg intelektualca Russa
Brissendena (Carlo Cecchi) ući u socijalističke krugove, a to će ga neminovno
morati dovesti u konflikte i s Elenom i svijetom buržoazije.
Premijerno je "Martin Eden" prikazan
u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji, gdje je Marinelli dobio nagradu
Volpi Cup za najboljeg glumca, a film je potom prikazan i na brojim drugim
svjetskim festivalima poput Toronta ili Ghenta, gdje je također dobivao
nagrade. Imao je "Martin Eden" i deset nominacija u izboru za
talijanski film godine (najbolji film, režija, scenarij, glumac i fotografija
između ostalog), a Marcello je ovu gotovo klasičnu romanesknu priču snimio na
prilično nekonvencionalan, gotovo viscontijevski način. Zagrebao je on duboko
ispod površine ove politički i filozofski prilično provokativne priče o
tvrdoglavom i svojeglavom boemu nemirnog duha, koji se ne želi prilagoditi
nikome i po svaku cijenu želi uspjeti i realizirati se kao pisac. Dakako da je
Martin Eden nevjerojatno pretenciozan tip, nerealni sanjar za kojeg smo u
početku uvjereni da je debelo precijenio svoje mogućnosti koji kao da ne može
shvatiti da živi u oblacima i da nikada neće dostići status koji želi.
No, kada ga i iznenađujuće dostigne i kada nakon godina i
godina upornog odbijanja objavljivanja njegovih djela on preko noći postane
velika spisateljska zvijezda, tek tada će nastati pravi problemi za njega. Lik
Edena je nevjerojatno kontradiktoran jer iako on ima skromne korijene i cijeli
život poznaje samo siromaštvo, ubrzo će on odbaciti i ideju socijalizma, a
potpuno će se početi oslanjati na Nietzscheov individualizam. I po tome je ovaj
lik izrazito zanimljiv jer premda je očito da ga je Jack London dobrim dijelom
osmislio po sebi, Martin Eden će, za razliku od Londona, žestoko napadati
socijalističke ideje, a kako će vrijeme prolaziti pretvorit će se u potpuno
ogorčenog cinika, gorljivog individualista, što će i dovesti do njegove
propasti. Uspio je Marcello fino prilagoditi standardno zanimljiv i promišljen
Londonov literarni materijal u posve drukčije okolnosti i premda je ovo bio
jedan od onih zahtjevnijih filmova, nije to bilo nimalo loše.
Primjedbe
Objavi komentar