NEVER RARELY SOMETIMES ALWAYS (2020,SAD) - 8/10

Autumn (Sidney Flanigan) je 17-godišnjakinja iz gradića u unutrašnjosti Pennsylvanije koja je neplanirano ostala trudna i zaputila se ona sa sestričnom Skylar (Talia Ryder) u New York kako bi obavila pobačaj, a da njeni roditelji za to ne saznaju. Tako bi se u jednoj rečenici mogla opisati priča ove impresivne indie američke drame Elize Hittman, nagrađenom Srebrnim medvjedom na festivalu u Berlinu i posebnim priznanjem žirija u Sundanceu. No, skriva ova intimna i nadasve realistična priča u sebi puno, puno više i uspjela je Hittman na ekran zaista uvjerljivo, upečatljivo i zastrašujuće prenijeti stvarnost. Prvenstveno je "Never Rarely Somethimes Always" karakterna studija djevojke koja se našla u situaciji kakvu nije mogla zamisliti i ne zna kako se s njom nositi, a ne treba brinuti da je ovo nekakav pro-life ili pro-abortion pamflet, ovo je nevjerojatno realističan prikaz stvarne situacije u kojoj su se vjerojatno našle mnoge osobe poput ove djevojke.

Autumn upoznajemo kao prilično šutljivu tinejdžericu koja izgleda kao da na svojim ramenima nosi sav teret ovog svijeta. U prvoj sceni vidimo je kako na gitari na školskom talent showu izvodi svoju autorsku skladbu dok svi ostali natjecatelji izvode neke rutinske plesne ili pjevačke točke. Skylar je njezina naizgled jedina prijateljica i njih dvije poslije škole zajedno rade na blagajni u trgovačkom centru, gdje im njihov ljigavi poslovđa liže ruke svaki puta kada nakon smjene predaju utržak. O onome što se događa ne pada joj napamet razgovarati s roditeljima, koji prema njoj ionako nemaju previše razumijevanja, posebno otac, i Skylar je jedina kojoj se može povjeriti.

Prvi šok doživjet ćemo kada Autumn dođe kod ginekologinje u gradiću u kojem živi i ova joj ponudi test za trudnoću iz trgovine, a potom joj na videu počne puštati film o abortusu kakav su nama puštali na vjeronauku u srednjoj školi. Jasno je da u njenoj sredini abortus nije opcija i ukoliko ono što se događa podijeli s roditeljima, oni joj neće dozvoliti pobačaj. Nakon što se informira shvatit će Autumn da je u njenoj saveznoj državi nemoguće podvrgnuti se abortusu maloljetnici bez pristanka roditelja i zaputit će se ona u društvu svoje najbolje prijateljice i sestrične u New York, gdje je tako nešto moguće. Dvije djevojke iz malenog mjesta, koje jako dobro shvaćaju svijet oko sebe i nisu nimalo naivne, naći će se tako u velikom gradu u kojem ne poznaju nikoga. I ne samo to, nemaju one ni novca, nemaju smještaj, a kako je Autumn već fino zagazila u četvrti mjesec trudnoće, i sam zahvat pokazat će se puno složenijim i skupljim nego što je u startu očekivala.

Ova fascinantna drama ujedno je i snažan i moćan komentar koliko je uopće opasno i teško biti tinejdžerica u današnjoj Americi, a to ćemo posebno vidjeti u emotivnoj i šokantnoj sceni Autumninog razgovora s psihologinjom uoči operacije, kada će ova na kratku anketu o svom životu i intimi morati odgovoriti sa "nikad, rijetko, ponekad ili uvijek". Puno pažnje Hittman ovdje je posvetila detaljima pa i prije nego što Autumn i Skylar stignu u New York moći ćemo shvatiti kako su djevojke poput njih često objektivizirane i kako gotovo na dnevnoj bazi moraju navigirati kroz sve to. Iako su obje glavne glumice zapravo debitantice, obje su izvanredne u svojim ulogama i bez obzira što je ovo film u kojem nema previše razgovora, Hittman odgovore na pitanja i ono što ih muči često traži u njihovim licima, pogledu.

No, ipak najveća vrijednost ovog filma je što "Never Rarely Sometimes Always" uopće i ne djeluje kao film. Ovo djeluje kao stvarnost, a na to utječe i činjenica da su svi glumci ovdje potpuno nepoznati i što se i Autumn i Skylar ponašaju instinktivno i dramatika se ne gradi na nekim dubokim razgovorima ili monolozima, već je dovoljno vidjeti njihova lica i jasno nam je što se zbiva. Po stilu je ovo puno bliže modernom europskom filmu nego tipičnom američkom, a uspjela je Hittman i izbjeći u upadanja u zamku o djevojkama u velikom gradu u kojem vrebaju svakakve opasnosti. To uopće i nije potrebno jer one ionako stalno nailaze na zapreke i probleme koje život sam po sebi stavlja ispred njih. Nema ovdje nimalo moraliziranja i patetike, već surova i gruba stvarnost činjenice da je Autumn ostala trudna i sve ono što jedna 17-godišnjakinja mora proći da bi mogla nastaviti sa životom, dovoljno je mučna i teška.

Naravno da cijeli ovaj film djeluje dosta nelagodno, a na to utječe i fotografija koja je nekako siva, mračna, a većinom je film sniman kamerom iz ruke. Definitivno je ovo i snažna socijalna drama i moćna realna i stvarna priča o situaciji u kojoj su se našle mnoge djevojke i prije i poslije Autumn. Vidimo da i u Americi postoji ekipa molitelja pred klinikama i bolnicama, koje ionako tešku situaciju i tešku odluku koju mora donijeti svaka osoba koja se odluči na pobačaj dodatno zagorčavaju i dodatno otežavaju. Uz to, Autumn kao da prati i stigma malog mjesta u kojem svi sve znaju i u kojem bi je činjenica da je kao 17-godišnjakinja pobacila doživotno obilježila i stigmatizirala kao nepoželjnu. Iako nam autorica i ne nudi puno objašnjenja oko Autumnine obiteljske situacije, posve je jasno da je i nju majka dosta rano rodila i ova djevojka jako je dobro svjesna da bi porodom u tako mladoj dobi jednostavno ostala bez opcija za željenu budućnost, ma kakva ona bila. Impresivan film kojeg nažalost neće pogledati oni koji bi trebali i kompleksna priča prepuna istine, stvarnosti i emocija koji svakako zaslužuje sve pohvale. 

IMDB LINK