Još jedan od onih filmova za koje ne mogu reći
da me posebno oduševio, no svejedno nije "Paradise Hills" ni za olako
otpisivanje jer vjerujem da ima onih kojima bi se ova distopijska bajkovita
subverzivna fantazija mogla i svidjeti. Bio je ovaj film ujedno i dugometražni
redateljski prvijenac mlade španjolske fotografkinje, filmašice, digitalne
umjetnice, dizajnerice i feministice Alice Waddington, a po njenoj ideji,
scenarij za "Paradise Hills" napisali su izvjesni Brian DeLeeuw i poznati
španjolski subverzivni filmaš Nacho Vigalondo (koji još nije uspio nadmašiti
dugometražni prvijenac iz 2007. godine "Timecrimes"). Premijerno je
"Paradise Hills" prikazan na festivalu u Sundanceu i to u sekciji NEXT Innovator
Award, a Waddington se predstavila kao modernistički nastrojena redateljica na
koju su podjednako utjecali klasični američki horori iz zlatnog doba
Hollywooda, ali i raskošne produkcije poput mjuzikala iz tog doba, kao i
nadrealizam.
Smještena je ova priča u distopijski svijet bliže
ili dalje budućnosti, gdje se točno zna gdje je kome mjesto na društvenoj
ljestvici. Svijet je to nekog bizzaro feudalizma u kojem postoje lowersi i
uppersi i strogo se pazi da ljudi iz tih klasa nemaju doticaja, a u bizarnom
centru za preodgoj djevojaka koje su zastranile završit će i djevojka po imenu
Uma (Emma Roberts). Ona je u centru smještenom na otočiću zvanom Raj završila jer se
spetljala s mladićem iz niže kaste pa ju je mama poslala ondje na preodgoj kako
bi joj isprali mozak i natjerali je da se uda za nekakvog bogataškog snoba
kojeg Uma prezire. Centar Raj vodi groteskna Vojvotkinja (Milla Jovovich) i
unatoč tome što sve to na prvu izgleda bajkovito, šareno, kao da je ispalo iz
nekog filma Tima Burtona, posve je jasno kako taj centar skriva nešto zlokobno
i užasnu mračnu tajnu na koji način sve te zabludjele djevojke postaju dobre i
poslušne.
Bilo je ipak ovo malo predjetinjasto za moj
ukus i nekakva subverzija i feministička poruka kao da su se izgubile u
plitkosti i potpunoj predvidivosti priče. Posve je jasno da je "Paradise
Hills" bilo silno ambiciozno djelo, s velikim pretenzijama koje je imalo
potencijala postati čak i relevantna socijalno - politička drama i fina
provokacija, kojom se željelo poručiti da je bitno biti svoj, a ne pokušavati
se pretvoriti u tisućitog po redu klona, no nije ta poruka do kraja uspjela
isplivati. Sve se to nekako izgubilo u dosta smušenoj priči, koja i nije nešto
posebno originalna, a kao najveći plus izdvojio bih vizualnu stranu koja je
impresivna, šarena, bizarna, čak pomalo i farsična.
Primjedbe
Objavi komentar