Još jedan pomalo čudan film stiže nam iz Francuske,
a bio je "Perdrix" ili "The Bare Necessity" i dugometražni
privijenac filmaša po imenu Erwan Le Duc, s kojim se predstavio na redateljskoj
večeri festivala u Cannesu. Stilski i vizualno ovaj je film pomalo na tragu
apsurdizma Wesa Andersona ili Jean-Pierrea Jeuneta, no ni izbliza tako
radikalno, uspješno, vješto, a ni maštovito. Ostao je "Perdrix" ipak
pomalo nedorečen, malo prespor i prerazvučen za moj ukus, a i ovo je jedan od
onih filmova u kojima su u središtu pažnje pravi društveni otpadnici, čudaci i
bizarni tipovi. Možda najbizarnija od svih njih je Juliette Webb (Maud Wyler),
misteriozna djevojka koju bi se najbolje moglo opisati kao modernog nomada.
Stalno ona od nekog i od nečeg bježi, opsesivno se boji vezanja za druge ljude
i svaki put kad naleti na neki problem, ona samo pobjegne od njega. I doslovno
i metaforički, no ovaj puta neće biti u takvoj prilici.
Nakon što joj netko od pripadnika kolonije
nudista koji se okupljaju izvan gradića u kojem će zaglaviti ukrade auto,
Juliette će biti prisiljena ostati ondje nešto duže no što je planirala. Tamo
će se spetljati sa sramežljivim, povučenim, ali dobroćudnim policajcem Pierreom
Perdrixom (Swann Arlaud), tipom na pragu četrdesetih koji i dalje živi s
obitelji čudaka. Mamom (veteranka Fanny Ardant) koja iz njihove garaže vodi
radio emisiju o ljubavnim problemima koju nitko ne sluša, bratom koji je
opsjednut kukcima, glistama i sličnim kolutićavcima te nećakinjom koju zanima
jedino stolni tenis. Tu je već spomenuta kolonija nudista anarhista koji stalno
po gradu bauljaju goli i stvaraju probleme, a iako se predstavio kao autor s
idejom i stilom, nije ova bizarna priča bila posebno duhovita, kao ni
uzbudljiva.
Primjedbe
Objavi komentar