Nanni Moretti jedan je od najnagrađivanijih
živućih talijanskih filmaša, a uz bezbrojne nagrade u izborima za talijanske
filmove godine, osvajao je on i Zlatnu palmu u Cannesu, dva njegova filma bila
su nominirana za europski film godine, dobivao je nagrade u Berlinu i Veneciji.
No, premda je Moretti najpoznatiji po igranom filmu, paralelno je on snimao i
dokumentarce, a s filmom u kojem rekonstruira državni udar u Čileu 1973. kojim
je svrgnuta demokratski izabrana vlada socijalista Salvadora Allendea dobio je
i nagradu za najbolji talijanski dokumentarac godine. I klasični je ovo
dokumentarac u kojem uz arhivske snimke imamo i intervjue svjedoka vremena, a
veliki plus je što se Moretti potrudio pronaći sugovornike iz oba tabora. Posve
je očito da su događaji iz 1973. koji su doveli do Pinochetove diktature i
dalje bolna tema u čileanskom društvu i da je tamošnje društvo još uvijek
podijeljeno oko ovih događaja.
Tako o događajima iz 1973. godine govore
radnici, profesori, novinari, prevoditelji, diplomati, umjetnici, redatelji pa
i nekadašnji časnici u vojsci koji su aktivno sudjelovali u državnom udaru. I
svi koji ponešto znaju o događajima u Čileu iz tog razdoblja vjerojatno znaju
što se sve događalo ondje i zašto je zapadnim silama bilo u interesu na što
ekspresniji i žešći način skršiti tip socijalizma koji je pokušao provesti Allende i
koji se razlikovao od sovjetskog ili kineskog socijalizma. Ipak, s obzirom da
se film naziva "Santiago, Italia" u središtu priče je talijanska
ambasada, koja je bila jedna od rijetkih koja nije zatvorila vrata ljudima kad
su Pinochetovi tenkovi i bombarderi krenuli na građane i demokratski izabranu
vlast. Slušamo tu brojna svjedočanstva ljudi koji su upravo u talijanskoj
ambasadi pronašli utočište u tim danima kada je život bio iznimno jeftin u
Čileu.
Pričaju ljudi kako su preko ograda skakali u
dvorišta ambasade, kao i da su stotine političkih izbjeglica iz Čilea azil i
utočište nakon državnog udara pronašli upravo u Italiji. Prisjećaju se svi ti
ljudi koji su danas u ozbiljnim godinama tadašnjih vremena, a zanimljivo je
kako jedan starčić povlači paralelu da ga je tada najviše iznenadilo koliko je
Italija bila slična zemlji koju je sanjao Allende, kao i kako danas postaje sve
sličnija Čileu, i to u najgorem mogućem smislu. Jasno da iskusni filmaš poput
Morettija nije propustio povući paralelu s današnjicom i migrantskom krizom, a
možda najgenijalniji trenutak filma bio je intervju s užasno starim, ali
vitalnim oficirom iz Čilea. Čiča koji je očito bio iznimno aktivan u
događanjima 1973. i dalje se nalazi u zatvoru i opravdava se da su sve to
radili u najboljoj namjeri. U jednom trenutku deda Morettija napada da je
neobjektivan i da je očigledno uz drugu stranu, na što mu ovaj odgovara da je
riječ o događajima kod kojih je nemoguće biti objektivan jer je svakom
normalnom valjda jasno što i tko je bio dobro, a što i tko je bio zlo.
Primjedbe
Objavi komentar