Znanstveno - fantastični roman
"Nevidljivi čovjek" kojeg je H. G. Wells napisao još potkraj 19.
stoljeća do sada je više puta ekraniziran. Možda i prvi puta film o nevidljivom
čovjeku snimljen je još tridesetih, pedesetih je u Americi snimana i serija.
Sedamdesetih i osamdesetih godina ponovno je snimana serija "The Invisible
Man", da bi 2000. godine Paul Verhoeven inspiriran Wellsovom knjigom
snimio SF horor "Hollow Man". Dva desetljeća kasnije isti predložak
poslužio je kao inspiracija sve zapaženijem i sve boljem Australcu Leighu
Whannellu, još jednom prosječnom glumcu koji se prometnuo u zanimljivog
scenarista / režisera (kao glumca ga se možda najbolje sjećamo kao Adama iz
horor - franšize "Saw" koji je i osmislio skupa s Jamesom Wanom, a
prije ovog filma režirao je treći dio "Insidiousa", čiji je koncept
također osmislio s Wanom, kao i horor akcić "Upgrade").
Jasno da je Whannell Wellsovu priču potpuno
prilagodio vremenu i podosta je izmijenio priču, a kao izvanredna odluka
pokazala se glavnu ulogu povjeriti Elizabeth Moss, koja se nakon
"Sluškinjine priče" i "Her Smell" ponovno potvrdila kao
prava kraljica psihičkog raspadanja na velikom i malom platnu. Moss je Cecilia,
žena koja se bogato udala za slavnog i uspješnog optičara, no taj brak se nije
pokazao ni približno sretan i skladan. Saznajemo tako da je njezin muž Adrian
poremećeni sociopat koji je stalno želi imati pod kontrolom, fizički je i
psihički zlostavlja pa tako i ne čudi da već u uvodnoj sceni vidimo Ceciliju
ili Cee kako bježi od njega iz gotovo pa pravog zamka u kojem žive.
Skrovište je Cee pronašla kod svog prijatelja
iz djetinjstva, policajca Jamesa, no živi ona u konstantnom strahu od muža i
uvjerena je da je on traži. Zbog toga kao da je postala agorafobična i ne usudi
se izađi iz kuće, doživi psihički slom na svaki neočekivani šum, no sve će se
promijeniti kada sazna da si je njezin muž oduzeo život. I ne samo to, Adrian
joj je oporukom ostavio pet milijuna dolara, no vrlo brzo Cee postaje sve sigurnija
da je njezin muž samo fingirao svoje samoubojstvo kako bi je mogao dalje
proganjati. I majstorski je Whannell uspio prikazati Cecilijino psihofizičko
raspadanje jer dok nitko od ljudi u njezinoj blizini ne može vjerovati da je
njezin pokojni muž zaista postao nevidljiv i da je i dalje proganja, gledatelju
je to itekako jasno i itekako vjeruje da je to moguće.
Moss je standardno izvanredna u svojoj ulozi
žene koja prelazi rub živčanog sloma, a Whannell je uspio složiti zbilja jeziv,
nelagodan i klaustrofobičan ugođaj u filmu koji ispod površine uzbudljivog SF
trilera skriva i nimalno suptilnu poruku da žena može biti tako manipulirana i
zlostavljana i na prema van možda i skladnoj i idiličnoj vezi. Također, posebno
je zanimljivo pratiti Cecilijin lik, koji će se iz uplašene i potpuno
isprepadane žene s početka filma, s vremenom početi pretvarati u gotovo pa
neustrašivu akcijsku heroinu na tragu Sarah Connor iz "Terminatora".
"The Invisible Man" je i pravi primjer kako bi moderni rebootovi
starih filmova trebali izgledati i da se već dobro poznate i prožvakane priče
mogu napraviti da djeluju relativno svježe i drukčije u odnosu na originalne
predloške.
Primjedbe
Objavi komentar