Nakon punih 15 godina, poznati španjolski filmaš
Alejandro Amenabar (Tesis, Abre los ojos, Mar adentro) snimio je jedan film u
svojoj domovini. I odmah je to bilo daleko, daleko bolje od onoga što je u tom
razdoblju snimao po Americi (Agora, Regression), a odlučio se u "Mientras
dure la guerra" pozabaviti istinitom pričom sa samog početka španjolskog
građanskog rata. Kako je građanski rat i dalje u Španjolskoj prilično vruć
krumpir tako je i Amenabarova povijesna ratna drama izazvala ondje prilične
kontroverze, ponajviše zbog prikaza osnivača Španjolske legije, Josea Millana
Astrayja. Millan Astray bio je jedna od prominentnih figura na samom početku
španjolskog građanskog rata na strani Francovih fašista, a bez obzira što ga je
još 1932. godine republikanska vlada potjerala u mirovinu, odmah se ovaj veteran
na početku rata priključio fašistima.
No, Millan Astray, kojeg je utjelovio poznati
španjolski glumac Eduard Fernandez (El Nino, Truman, Biutiful), ovdje je
zapravo sporedni lik. Jer paralelno sa situacijom oko državnog udara koji su
potpomognuti Hitlerom izveli nacionalistički nastrojeni časnici španjolske
vojske, pratimo sudbinu istaknutog španjolskog pisca i filozofa Miguela de
Umamuna, Baska koji je desetljećima bio rektor sveučilišta u Salamanci. Odmah
na početku građanskog rata, u srpnju 1936. godine, Salamanca je bila jedan od
prvih gradova koje su nacionalisti zauzeli i bila je ona zapravo i
prijestolnica nacionalista pošto su Madrid, Barcelonu i sve druge veće gradove
držali republikanci. De Unamuna (sjajna izvedba baskijskog glumca Karre Elajaldea
koji je prilično neprepoznatljiv u odnosu na ulogu iz opičenog
"Timecrimes") upoznajemo kao ogorčenog 70-godišnjaka, koji je potpuno
razočaran španjolskom republikom i čak s odobravanjem na samom početku gleda na
dolazak nacionalista.
S obzirom da je riječ o čovjeku koji je u
mladosti bio socijalist da bi ga se potom odrekao, da je bio veliki liberal i
antirojalist zbog čega je neko vrijeme bio izgnan iz Salamance, u početku je
Francov puč smatrao potrebnim kako bi se Španjolsku spasilo od republike. I
javno je podržao De Unamuna puč, zbog čega je ponovno smijenjen s pozicije
rektora, a dvojac njegovih najboljih prijatelja, protestantski svećenik i mladi
sveučilišni profesor oduševljen socijalizmom, ostali su potpuno šokirani
njegovom podrškom valjajućem fašizmu. No, bez obzira na političke nesuglasice,
ovaj trojac ostao je nerazdvojan gotovo cijele dane provodeći u raspravama i
političkim prepucavanjima. Sve dok jedan po jedan neće krenuti nestajati
stanovnici Salamance koji nisu bili po volji Francovog režima, a među njima i
profesorovi najbolji prijatelji.
Paralelno ćemo pratiti i kako je Franco uz
pomoć Millana Astrayja zapravo i izabran na mjesto generalisimusa, a situacija
će eskalirati kada falangisti za svoju prijestolnicu izaberu baš Salamancu.
Kako bi osigurali nekakav integritet i prikazali svoje postupke u dobrom
svjetlu prema svijetu, pučisti su vjerovali kako će ih De Unamuno zaista i
javno podržati. Bez obzira što je i dalje ostao suzdržan prema republici, De
Unamuno je odlučio oponirati i Francu. Naivno vjerujući da će sa svojim
utjecajem i moralnom težinom moći utjecati na Franca, pokušao mu je ukazati na
sve užase koje čine njegovi fašisti, a kada mu to nije pošlo za rukom, odlučio
je riskirati i svoj život i tijekom sleta na sveučilištu, pred dvoranom krcatom
fašistima, reći ono što misli.
Smjestio se "While at War" negdje na
pola puta između intimne i kompleksne karakterne studije o čovjeku koji će iz
prve ruke shvatiti da je bio potpuno u krivu i klasične gotovo pa epske priče o
samim počecima jednog užasavajućeg povijesnog trenutka nakon kojeg će
Španjolska podleći fašizmu i diktaturi. Iako, baš kao i cijela ta situacija s
građanskim ratom, na trenutke kaotično djeluje i Amenabarov film jer stalno
glavinjamo između ta dva aspekta i stalno očekujemo što će se od toga izroditi
- klasični ratni film ili intimna priča, svejedno je "Mientras dure la
guerra" bio izrazito zanimljiv i važan film. Ovo je jedna od onih priča u
kojoj na perfektan način možemo vidjeti kako to izgleda kada nasilnici i
primitivci ispužu iz svojih kanalizacijskih šahti i preko noći preuzmu sve
ključne pozicije u društvu, a one pametnije, obrazovanije ne samo gurnu po
strani, već i krenuti proganjati jer su svjesni da su ovi i intelektualno i
moralno nadmoćniji od njih.
I vizualno ovaj film zaista izgleda impresivno
jer uspio je Amenabar sa svojim timom savršeno uvjerljivo i precizno dočarati
kako je izgledala Španjolska sredinom tridesetih godina. Produkcijski je ovo na
najvišoj mogućoj razini, a bez obzira na očit tematski disbalans nastao
ubacivanjem dviju podjednako jakih priča, uspio je Amenabar postići i snažnu
emociju i poruku. Iako "While at War" govori o događajima iz sada već
daleke prošlosti ima sve to itekakve veze i sa sadašnjim trenutkom jer glasovi
hrabrih, pametnih, obrazovanih i trezvenih ljudi i danas je jako teško čuju u
kakofoniji populizma, primitivizma i demagogije. Imao je ovaj film valjda 20
nominacija u izboru za španjolski film godine, uključujući sve one najvažnije,
no uspio je opravdati tek njih pet. I to uglavnom one tehničke poput make-upa i
frizura, produkcijskog dizajna i kostimografije, ali je zato još jednu Goyu za
sporednu ulogu moralne i fizičke nakaze Millan Astrayja odnio također
upečatljivi Fernandez.
Primjedbe
Objavi komentar