Bila je ova pomalo sentimentalna obiteljska
drama Majida Majidija prvi iranski film ikada nominiran za Oscara u kategoriji
najboljeg filma izvan engleskog govornog područja. Pokraj Benignijevog "La
vita e bella" nisu "Djeca raja" imala puno šanse za nagradu, no
svejedno je ova priča o bratu i sestri iz siromašne obitelji iz predgrađa
Teherana postigla uspjeh u cijelom svijetu. Ovo je jedna od onih tipičnih world
cinema priča, priča o stvarnim ljudima u stvarnim problemima i životnim
okolnostima s pomalo egzotičnih i nama ne toliko bliskih strana svijeta u kojoj
pratimo epizodu iz života dvoje siromašne djece bez velikih snova i ambicija,
ali djece velikih srca.
Nakon što izgubi ružičaste cipele svoje mlađe
sestre Zahre, devetogodišnji Ali ne usudi se roditeljima reći što se dogodilo. Kupnja novih cipela za njegovog oca predstavlja preveliki
izdatak pa će se Ali sa sestrom dogovoriti kako će njih dvoje dijeliti njegove
već pošteno iznošene tenisice. Prvo će ih u školu ujutro nositi Zahra, koja će potom trčati doma
kako bi ih mogao nositi Ali i tako će to trajati sve dok Ali ne smisli plan
kako da pronađe izgubljene sestrine cipelice ili joj pronađe nove. Ta shema će
ih oboje uvaliti u značajne probleme jer će Ali svakodnevno kasniti u školu, a
kada otkrije da se održava utrka za učenike u kojoj su treća nagrada upravo
tenisice, Ali će odlučiti da je to njegova šansa kako bi sestri nadoknadio
gubitak. Samo, među više tisuća djece koja će sudjelovati u utrci neće biti baš
lako osvojiti baš treće mjesto, tim više što mu ni mjesto u školskoj ekipi nije
zagarantirano.
Bio je ovo jedan od onih crowdpleasing
filmova, pomalo melodramatičnih i nevjerojatno dirljivih u kojem je nemoguće
suosjećati sa sudbinom Alija i njegove sestre. Neki kritičari išli su tako
daleko pa su ga prozvali i iranskim "Kradljivcima bicikala", no za
razliku od remek-djela Vittoria De Sice ovdje ipak nedostaje socijalnog
konteksta i motivacije, već je priča tu krajnje jednostavna. "Djeca
raja" je jedan od onih filmova o posve neiskvarenoj djeci, klincima koji
iako su još uvijek u dječjim godinama kada bi trebali biti bezbrižni imaju
užasno puno briga. Tako u jednoj sceni otac Aliju kaže da nije više dijete jer
ima devet godina i morao bi se početi snalaziti za sebe, a vrlo brzo on će
pokazati da se itekako zna snalaziti. Nudi nam ovaj film i zanimljiv uvid u
dosta zatvoreno iransko društvo, posebno u tamošnji školski sustav, a posebno
se ova dirljiva melodrama ističe po izvrsnim ulogama klinaca koji su utjelovili
Alija i Zahru i kojima je to zapravo bilo prvo i jedino filmsko iskustvo.
Primjedbe
Objavi komentar