Vijetnamski rat i dalje je jedna od bolnih
točaka američke povijesti, neslavna epizoda širenja demokracije u kojoj je
vodeća svjetska sila doživjela poraz, a jednom epizodom Vijetnamskog rata
odlučio se pozabaviti i poznati njujorški filmaš Spike Lee. Stari Spike
vjerojatno je najpoznatiji afroamerički filmaš, koji već desetljećima uglavnom
snima filmove o crnačkoj zajednici, a u posljednje vrijeme svoj aktivistički
doživljaj podigao je na još višu razinu. Slučajno ili ne, poklopilo se da se
ova ratna drama u kojoj pratimo priču četvorice crnih vijetnamskih veterana
koji su se 40 ili 50 godina kasnije odlučili vratiti na istok Azije kako bi u
SAD vratili posmrtne ostatke svog poginulog suborca, pojavila u vrijeme kad su
se američkim gradovima ponovno proširili prosvjedi zbog policijske brutalnosti
nad crncima.
U jeku tih prosvjeda pojavio se "Da 5
Bloods", koji bi se ujedno mogao opisati i kao kratki tečaj moderne
crnačke povijesti i kulture, no podjednako je to antiratni film. I nije za
zamjeriti Leeju što je bijesan jer smatra da je rasizam i dalje normalno stanje
stvari u Americi i što ga boli nepravda i u početku sam se bojao da bi i priča
ovdje mogla patiti baš zbog tog aktivizma, kao što je bio slučaj i s prethodnim
"BlacKKKlansmanom". I ne smeta meni zaista aktivizam, i želja da se
preko filma pošalje poruka, no uvijek mi je problematično kada se zbog potrebe
da se ističu te stvari zanemari sama priča i kada film zbog toga pati. Vjerujem
da svi oni koje zanima problematika rasizma u današnjoj Americi i sličnih
problema imaju pregršt i filmova, knjiga, članaka, podcasta i ne znam čega sve
ne, tako da mi ponekad takvo nametanje tih tema zna upropastiti film ili mu
naštetiti, no srećom pa se Lee uspio ovdje barem donekle skulirati.
Uspio se Spike obuzdati i propovjedništvo je
ostavio za sam početak i kraj filma te nas kroz dobrih dva i pol sata "Da
5 Bloods" i nije toliko tušio dociranjem i propovjedanjem te je
zahvaljujući tome i od mene dobio prolaznu ocjenu. Moram priznati da baš i
nisam pretjerano shvaćao hvalospjeve ne samo ovom filmu, već i
"BlacKKKlansmanu" jer Spike je, po meni, ranije snimao daleko, daleko
bolje filmove. "Do the Right Thing", "25th Hour",
"Inside Man", "He Got Game" pa čak i "Malcolm X"
nemjerljivo su bolji filmovi od "Da 5 Bloods" i
"BlacKKKlansmana", no svejedno i posljednja dva su svejedno filmovi
vrijedni pažnje. Baš kao i u svim ratovima, i za Vijetnamski rat uglavnom su
bili pokupljeni mladići niže klase, a među tim vojnicima bio je i veliki broj
crnaca.
I nije to neka novost da su se djeca nekad
plemenitašića, a danas bogatašića obično zaobilazila kad su se slali pozivi za
vojsku i u okršaje su slani uglavnom oni nižih socijalnih statusa. Takvo je
bilo i društvance koje ćemo upoznati ovdje, danas ljudi u kasnim šezdesetim ili
čak ranim sedamdesetim, Paul (Delroy Lindo), Otis (Clarke Peters), Eddie (Norm
Lewis) i Melvin (Isiah Whitlock). Gotovo pola stoljeća nakon završetka službe u
Vijetnamu, vratili su se oni ondje kako bi pronašli pomsrtne ostatke vođe svog
voda Normana (Chadwick Boseman). Društvance čiji članovi jedan drugog nazivaju
"Bloods" upustit će se tako u pravu pustolovinu, a pokazat će se da
skupinu ljudi koja će u početku djelovati prilično složno i homogeno, i dalje
razdvajaju stari problemi, zamjerke, grižnja savjesti, osjećaji krivnje. A tu
je i pošiljka zlatnih poluga koje su također sakrili negdje u džungli prije
gotovo pedeset godina.
Što se to dogodilo i kako je Norman poginuo
postupno ćemo saznavati preko flešbekova koje je Lee uspio izvrsno osmisliti i
koji zaista fino osvježavaju priču. Ne samo da je i slika drukčijeg formata
nego glavni dio filma i ti segmenti snimljeni su u stilu sedamdesetih, pomalo
mutno i s okomitom slikom, već su svi ti starci utjelovili sami sebe i kao
mlade vojnike. Iako na prvu to djeluje možda kao neobično i zbunjujuće
rješenje, funkcioniralo je to izvrsno, a kako će se ovom društvancu situacija
komplicirati u sadašnjosti i potraga za zlatom pokazat će se puno
kompliciranijom od zamišljene, tako će se priča iz prošlosti razotkrivati i
shvatit ćemo zašto im je poginuli kolega toliko važan.
Primjedbe
Objavi komentar