Iz Brazila nam stiže još jedna stilizirana,
visoko estetizirana i vizualno upečatljiva priča nabijena seksualnošću koja je
prikazana u Sundanceu i u Berlinu i na koju se može gledati kao na parabolu /
društvenu satiru na današnji Brazil. Gabriel Mascaro jedan je od pripadnika
nove generacije brazilskih filmaša / vizualnih umjetnika koji se prije nekoliko
godina proslavio filmom "Neonski bik" za koji je čak dobio i nagradu
žirija na festivalu u Veneciji. Stilski se i vizualno i "Božanstvena
ljubav" nastavlja na njegov prethodni film, no na priču je ovdje očito
najviše utjecala aktualna politička klima u Brazilu. I nije Mascaro jedini
brazilski filmaš koji je u posljednjih godinu, dvije odlučio snimati filmove
kao odgovor na tamošnju neokonzervativnu revoluciju nastalu dolaskom na vlast
notornog populista i fana vojne hunte Jaira Bolsonara. No, baš kao i prethodni
Mascarov film "Boi neon", tako mi je i "Divino Amor" ostao
nekako nedorečen, na razini zanimljive provokacije, bizarnog vizualnog kolaža u
kojem su stil i vizualnost stavljeni daleko ispred same priče.
Priču je Mascaro smjestio nekih osam godina u
budućnost, kada je Brazil zaista i postao zemlja iz mokrih snova pro-life
kršćanskih fundamentalista. Tako više ne postoji čuveni karneval u Rio de
Janeiru, kojeg je zamijenio nekakav festival čiste ljubavi. I djeluje sve to
polufuturistički, potpuno neprirodno, neonsko blještavo i šareno, a zemlja koja
je i danas jedan od simbola za čisti seks, postala je superbirokratizirana
država u kojoj je spolni čin nešto grozno i neprirodno jer sve je podređeno
samo reprodukciji i rađanju djece. Joana je već žena na pragu četrdesetih koja
baš i nije te sreće i njen je najveći problem što nikako ne može ostati trudna.
Ona i njezin muž Danilo prošli su sve moguće kure, no dijete nikako da se
primi, a Joana je već u ozbiljnoj panici zašto bog ignorira njene molitve.
Ona je državna činovnica zadužena za razvode
brakova, no umjesto da im potpiše razvod, ona ih često nagovara i maltretira da
se ne rastaju, a neke čak poziva na seanse Božanske ljubavi, self-help grupe
koja je zapravo neki bolesni kult i gdje se orgija bolje nego na turneji Davida
Hasselhoffa. Sve je tu baš bizarno, apsurdno, hermetično, od drive-in pastora
od kojeg Joana stalno traži savjete, do nekakvih vješala kojima Danilo pokušava
povećati plodnost i brzinu svojih spermića pa do činjenice da ondje na ulazima
u zgrade postoje detektori koji registiraju je li neka osoba udana, razvedena
ili je neka žena trudna. U jednom trenutku Joana će tako zahvaljujući tom
detektoru shvatiti da je trudna, a glavno pitanje bit će tko je otac tog
djeteta te će u jednom trenutku ova zaluđena kršćanska fundamentalistica
pomisliti da je i ona bezgrješno začela te da je njeno buduće dijete Mesija
pošto se DNK uzorci fetusa neće poklapati niti s jednim od muškaraca s kojima
je bila.
Odmah da upozorim sve one puritance da ima ovdje
dosta i eksplicitnog seksa tako da se ne iznenade, a iako bi se na prvu moglo
pomisliti da je "Divino Amor" nekakav ismijavajući antireligijski
pamflet od filma, to baš i nije do kraja tako. Činjenica je da se Mascaro
poigrava s osnovnim postulatima organiziranih religija i do apsurda dovodi sve
te rituale koji se u njima podrazumijevaju, kao i sam koncept slijepog
vjerovanja bez dokaza. No, ovdje tek kad se pojavi neki dokaz da bi neko
božanstveno biće moglo postojati, tek tada će i nastati problemi. Definitivno
stoji da je "Divino Amor" inteligentna i upečatljiva, naravno i
pretjerana parabola na sve ono što bi se moglo dogoditi u zemlji gdje su prava
i način života svih onih koji se ne uklapaju u društveni mainstream očito pod upitnikom.
Primjedbe
Objavi komentar