Austrijskog glumca Chrtistopha Waltza
vjerojatno najbolje pamtimo po ulogama u filmovima Quentina Tarantina kao što
su "Inglorious Bastards" ili "Django Unchained", a za svoj
redateljski izabrao je on biografsku krimi dramu o ambicioznom social climberu
njemačkog podrijetla kojeg je sam, naravno, i odglumio. Zasnovana je ova priča
po stvarnim događajima i po stvarnim ljudima, kojima je scenarist David Auburn
(The Girl in the Park) promijenio imena, no priča se ne razlikuje previše od
onoga što se dogodilo u stvarnosti. Ulrich Mott (Waltz) slatkorječivi je i
prefrigani muljator, bolesno ambiciozni tip podrijetlom iz Njemačke koji se
oženio za 44 godine stariju ženu. U trenutku kad je imao 26 godina stvarni tip
po kojem je zasnovan lik Motta izrekao je sudbonosno da tada 70-godišnjoj ženi
po kojoj je zasnovan lik ugledne, ali i bogate novinarke i spisateljice s
brojnim društvenim vezama među diplomatima, moćnicima i važnim ljudima, Elsi
Brecht (britanska veteranka Vanessa Redgrave).
Dvadesetak godina kasnije nakon jedne zakuske
u njihovom domu, Elsa je pronađena mrtva, a upravo Mott će biti glavni
osumnjičenik za njeno ubojstvo. Kroz flashbackove ćemo polako saznavati njihovu
priču, koja je i više nego bizarna, a ujedno i pratiti istragu zločina. Waltz
je još jednom groteskni ekscentrik koji stalno hoda u nekoj čudnoj uniformi
predstavljajući se kao brigadir iračke vojske, a vrlo brzo postat će nam jasno
kako mu je brak s bogatom puno starijom gospođom poslužio samo kako bi se
ulaktario u visoko društvo i pokušao ostvariti ambicije da bude i on netko
važan. Ovaj potpuni diletant zahvaljujući svojoj gospođi uspjet će pokrenuti
konzultantsku tvrtku za uspostavljanje diplomatskih veza, organiziranje
konferencija, no naravno da će uspjeti izazvati i potpuni kaos ne samo u gradiću
Georgetownu, predgrađu glavnog rada Washingtona u kojem svoje ambasade imaju
mnoge države, a svoj dom ondje imaju brojni ugledni i bogati ljudi sa svih
strana svijeta.
Kako će vrijeme prolaziti postajat će sve
jasnije da će ovaj potpuno poremećeni patološki lažljivac i iskompleksirani
sociopat potpuni kaos izazvati i na nešto globalnijoj sferi od samog
Georgetowna, a pokazala se na kraju kao ova crnohumorna krimi drama kao sasvim
ugodno iznenađenje. Iako naracijski i stilski Waltz nije tu išao nešto puno
eksperimentirati i režirano je sve tu više, manje potpuno šablonski, bilo je
ovo zabavno i na kraju zadovoljavajuće. Iako bi možda neki iskusniji,
maštovitiji ili talentiraniji režiser od priče koja je na papiru nudila još
puno, puno više, možda uspio snimiti još i bolji film. Nakon dosta uglavnom
bezveznih uloga koje je u Hollywoodu glumio nakon Tarantina (po dobrom ga se
sjećam još i u "Carnage" Romana Polanskog), ponovno je on gotovo
karikaturalni lik za kojeg je zapravo dosta teško povjerovati da bi uspio sve
to izvesti.
Baš taj evidentni nedostatak ikakvog šarma,
sva ta usiljenost kod bizarnog tipa kojem nitko normalan ne bi ostavio ovce na
čuvanje, a kamo li mu povjerio neke važne diplomatske, državne zadaće, zapravo
je i najurnebesniji dio ovog filma. Uvijek mi je nekako teško povjerovati da
takvi groteskni tipovi uspijevaju ljudima prodavati svakakve priče i da netko u
takve nebuloze može povjerovati, no očito će želja i potreba da vjerujemo
ljudima, vječno biti mamac za slične prefrigance. Šteta je samo što možda malo
više prostora nije dobila Anette Bening u ulozi Elsine kćeri, sveučilišne
profesorice koja po godinama više odgovara suprugu svoje mame i kojoj je od
samog početka bilo jasno o kakvom se tipu radi. Premijerno je "Georgetown"
prikazan na festivalu u Tribeci, a iako je prošao dosta nezapaženo nije ovo
bilo nimalo loše, bez obzira što se Waltzov redateljski debi neće predugo
pamtiti.
Primjedbe
Objavi komentar