Tandem Jim Sheridan i Daniel Day - Lewis
izvanredno je funkcionirao u biografskoj drami "Moje lijevo stopalo" iz 1989. godine koja je Lewisu
donijela prvog (od tri) Oscara za najboljeg glumca, a ovaj irsko - britanski
dvojac početkom devedesetih ponovno je udružio snage kako bi svijetu
predstavili još jednu važnu biografsku priču o još jednom Ircu. Bio je "U
ime oca" ne samo veliki hit u kinima i požnjeo hvalospjeve kritike, već je
imao i sedam nominacija za Oscara, među njima za najbolji film, režiju,
scenarij, glavnu i sporednu mušku ulogu te sporednu žensku ulogu i montažu.
Nije "In the Name of Father" uspio potvrditi niti jednu nominaciju,
no zato je ova sudsko - zatvorsko - biografska drama osvojila Zlatnog medvjeda
na festivalu u Berlinu.
Praktički u svim svojim filmovima Sheridan se
bavio događajima i ljudima iz povijesti svoje zemlje odnosno Irske, a
zanimljivo je da se filmom počeo baviti tek potkraj osamdesetih godina kada se
iz SAD-a vratio u domovinu. "Moje lijevo stopalo" zapravo mu je bio i
prvi film, a uz ova dva filma u red najbolji filmova spadaju mu još dva filma
iz devedesetih (The Field i The Boxer), nakon čega kao da je pomalo iscrpio
teme i potrošio se i nije više snimao tako dobre i uspješne filmove. Jedan do
razloga tome je možda i prekid suradnje s uspješnim sjevernoirskim scenaristom
Terryjem Georgeom s kojim je skupa radio upravo na "U ime oca" i
Boksaču" da bi se potom razišli, a George je ostao najpoznatiji po
scenariju za "Hotel Rwanda" koji mu je donio i drugu nominaciju za
Oscara, kojeg je naposlijetku osvojio tek 2011. godine za kratki film "The
Shore". Nije teško pogoditi da se radnja tog filma događa u Sjevernoj
Irskoj upravo za vrijeme famoznih Troublesa.
Baš u to vrijeme, odnosno početkom
sedamdesetih kreće i radnja biografske drame u kojoj pratimo sudbinu mladića iz
Belfasta Gerryja Conlona (Day - Lewis). Ovaj buntovni mladić bavi se sitnim
kriminalom, provocira i britansku vojsku po Belfastu, ali i Irsku republikansku
armiju od čijeg gnjeva će ga jednom prilikom spasiti intervencija njegovog oca
Giuseppea (Pete Postlethwaite). Kako bi ga malo primirili, roditelji su Gerryja
poslali tetki u London, no tek tamo on je otkrio slobodnu ljubav, drogu, hipije
i vrlo brzo se snašao ondje. Ipak, sama činjenica da je on Sjeverni Irac dovest će
ga u probleme nakon terorističkog napada u pubu u Guildfordu na jugu Londona u
kojem su poginule četiri osobe, a još 65 ih je ozlijeđeno.
Iako ne samo da nije imao ništa s napadom,
britanska policija uhitit će Gerryja i s nekolicinom njegovih podjednako
nedužnih prijatelja optužiti za terorizam, a skupa s njima u zatvoru će kao
član terorističke organizacije završiti i stari Giuseppe. I on se u Londonu
zatekao slučajno jer se zaputio ondje po sina razmetnog, no uspio se naći u
krivo vrijeme na krivom mjestu. Kako to već obično biva, kad policija nema
tragove i prave osumnjičenike, bitno je osuditi bilo koga kako bi se smirio
bijes javnosti, a iako je od samog početka posve jasno kako cijela ova skupina
nema veze s terorizmom, svi oni će uz podmetnute dokaze i zataškavanje na
brzinu biti osuđeni. Otac i sin završit će zajedno u zatvoru, a buntovni Gerry
obuzet bijesom polako će uviđati da je jedini način borbe nenasilje za što se
zalaže njegov otac i sudskim putem pokušat će doći do istine.
I ovo je jedan od filmova u kojima je možda i
najbolji filmski glumac kojeg smo imali prilike gledati Daniel Day - Lewis
pokazao sav svoj talent i sposobnost. Po običaju on se posebno pripremao za
ulogu Gerryja Conlona te je ne samo izgubio 25 kilograma, već je tri dana i
noći proveo u samici. I to bez sna jer je angažirao tipove koj su svakih deset
minuta lupali po vratima, a potom se i sam podvrgnuo ispitivanju bivših
specijalaca koje je trajalo devet sati. Učinio je to Day - Lewis ne samo kako
bi što je više moguće iskusiti ono što je prošao i sam Conlon, već i da bi
shvatio kako je moguće da netko tko je nevin potpiše priznanje za nešto što
nije učinio i uništi si život. Izvanredan je ovo film u svim segmentima, za
mene ujedno i jedan od najboljih filmova snimljenih devedesetih godina u kojem
sjajno možemo vidjeti i kako se društvena klima u Velikoj Britaniji s godinama
mijenjala.
Od početka i sredine sedamdesetih kada je
nasilje iz Belfasta preselilo u Veliku Britaniju i kada je IRA na engleskom tlu
počela izvoditi terorističke napade pa sve do kraja osamdesetih kada je svima
već bilo i više nego dosta krvoprolića, nasilja, sektarijanstva i zla. Osim što
je "U ime oca" perfektna biografska drama, podjednako je to izvanredna
karakterna studija, a u takvim ulogama Daniel Day - Lewis bio je nenadmašan. Ne
da mi se opet puno pisati o njemu jer sam mu već jako puno prostora posvetio u
njegovom (nadajmo se ne i) posljednjem filmu "Phantom Thread", no i
ovdje je je on jednostavno maestralan i nevjerojatno uvjerljiv.
Rijetko koji glumac bi na tako upečatljiv
način uspio izvesti preobrazbu iz buntovnog, bijesnog mladića ogorčenog na oca
jer je i sam svjestan da je stari uvijek u pravu i shvaća da mu želi najbolje,
no ne želi si to priznati. Radije on voli izazivati i prikositi starom,
podbadati ga da je kukavica jer se nije uključio u borbu protiv britanskih
okupatora, već im je bio sluga, ni ne shvaćajući da je otac sve što je radio,
radio kako bi zaštitio svoju obitelj i kako bi im omogućio bolji život. Tek
kasnije Gerry će shvatiti da je gotovo pa gandijevski način borbe njegovog oca
jedini ispravan put i da se nasiljem ništa ne rješava, već da treba biti
uporan, strpljiv, iskren i držati se principa i uvjerenja za koje ti vlastita
savjest govori da su pravi izbor.
Primjedbe
Objavi komentar