Legendarni David Cronenberg vjerojatno je jako
dobro poznat svima koji barem površno prate ne samo horor, nego i film
općenito, a stopama slavnog oca odlučio je krenuti i njegov sin, Brandon. Cronenberg
junior još se 2012. godine predstavio modernističkom kombinacijom SF-a, horora
i trilera "Antiviral", a na sličnom tragu je i njegov sljedeći
dugometražni film, "Possessor". Baš kao što je i David Cronenberg još
od sedamdesetih godina prošlog stoljeća u svojim filmovima obrađivao teme kao
što su strah od tehnologije i sveg onog (manje) dobra i (više) zla koje nas
čeka u budućnosti, slične teme intrigiraju i njegovog sina. Ovaj je film
posebno aktualan danas kad se ponovno pokreću teorije zavjere o čipiranju,
Billu Gatesu i sličnim bedastoćama, jer u središtu priče ovdje je korporativna agentica
Tasya Vos (Andrea Riseborough), koja pomoću moždanih implantata nastanjuje
tijela drugih ljudi.
I ne radi to ona zato da bi nekom studentu
elektrotehnike pomogla na rješavanju ispita Matematika III ili da bi nekom osmašu
napisala zadaćnicu iz hrvatskog, već ona u tijelima koja je nastanila izvršava
atentate kojima profitira njena kompanija. Iako je Tasya nenadmašna u tom
poslu, počet će ona sve više mentalno zastranjivati i potpuno će joj se početi
miješati situacije u stvarnom životu s onima kada je u nečijem tuđem tijelu, a
poklopit će se to s njenim sljedećim zadatkom. Zaglavit će ona tako u glavi
nekadašnjeg dilera Colina (Christopher Abbot), koji je oženio kćer (Tupence
Middleton) vlasnika konkurentske korporacije (Sean Bean). Ni ne znajući, Colin
će tako dobiti zadatak izvesti atentat, no on će početi naslućivati da se tu
događa nešto jako čudno, a njegov identitet i identitet osobe koja ga je
opsjela, kao da će se početi miješati i koliko će ona preuzimati njega, toliko
će on preuzimati i nju.
Brandon na slavnog tatka podsjeća jer također
voli testirati izdržljivost gledatelja, često ga odvodeći izvan zone komfora i
u fizičkom i u psihološkom pogledu. "Possessor" je film koji izaziva
pravu nelagodu od početka pa do samog kraja te na trenutke šokira zaista
eksplicitnim i užasavajućim prikazom nasilja. Vizualno me ovaj psihodelični SF
horor čak i više podsjetio na filmove Davida Lyncha, nego na filmove starog
Cronera, a "Possessor" nije jedan od onih modernih jump-scare horora,
već film koji polako, temeljito stvara osjećaj nelagode u gledatelju. Brandon
se pokazao kao iznimno talentiran režiser, a i specijalni efekti su ovdje na
zavidnoj razini i upravo ta vizualnost, modernistička stilizacija i fascinantna
fotografija ipak su najjači aduti filma koji bi se mogao dopasti onima koji
vole slične mindfuck priče.
No, uspijeva Cronenberg ovdje fino provući i
neke teme koje su nam svima podjednako zanimljive, a to su gubitak slobodne
volje i gubitak identiteta. Što će se u budućnosti s daljnjim razvojem
tehnologije dogoditi sa slobodnom voljom za koju pretpostavljamo da je danas
imamo i kako će se ta tehnologija upotrebljavati? Za dobrobit ljudi ili za
krajnje užasavajuće stvari, baš kao u ovom filmu? Pitanja su to koja su zanimala
i mučila mnoge najpoznatije svjetske autore bilo pisane riječi ili filma, a
takve teme posljednjih godina postaju sve aktualnije i sve ih se češće
obrađuje. Brandon Cronenberg je s "Possessorom" pokazao da ima što za
reći i premda nikada neće dostići status, značaj pa ni kvalitetu svog oca,
svejedno stari David može biti ponosan na svoga sina, koji je nastavio gdje je
on stao prije dvadesetak godina.
Primjedbe
Objavi komentar