Bio je ovo jedan od onih filmova na koji te
ništa ne može pripremiti i film koji je snimljen kao "Sayat Nova" da
bi potom bio preimenovan u "The Color of Pomegranates", film je u
kojem je svaki kadar gotovo priča za sebe. Ovo je čudesni poetični avangardni
filmski kolaž prepun simbolike, hermetičan, mističan, vizualno impresivan i
upečatljv te se bez problema može reći da je "Sayat Nova"
neponovljivo filmsko iskustvo i film kakav nitko prije, a ni poslije nije
snimio. Taj vizionar koji je snimio ovu simbolistički bajku za koju je ruski
kritičar i filmaš Mihail Vartnanov rekao da do nje filmski izričaj nije doživio
takvu revoluciju još od Griffitha i Eisensteina, a Michelangelo Antonioni je
opisao kao zadivljujuću perfekciju, zove se Sergej Paradžanov.
O životu, sudbini i stvaralaštvu ovog
sovjetskog filmaša kojeg podjednako svojataju Ukrajina, Gruzija i Armenija, već
sam pisao u recenziji filma "Shadows of Our Forgotten Ancestors" pa
mi se ne da ponavljati, no njemu samom ovaj film nije donio ništa dobroga.
"The Color of Pomegranates" je zapravo poetični i vizualni prikaz
života armenskog pjesnika i trubadora iz 18. stoljeća Sayat-Nove. U filmu ima
jako malo dijaloga i snimljen je gotovo u stiliziranoj tehnici kakvom su se
snimali nijemi filmovi uz slike, potom i tablice s objašnjenjima. Glumica
Sofiko Chiaureli utjelovila je ukupno šest uloga, što muških, što ženskih, a
prema nekim teorijama ovaj film je subverzivno slavljenje preživljavanje
armenske kulture i povijesti unatoč stoljećima opresije, od Turaka preko
sovjeta.
Snimao je Paradžanov svoj film na brojnim
povijesnim lokacijama u Armeniji, a odmah nakon što je završio film i dostavio
završnu verziju "Sayat Nove" onako kako je zamislio sovjetskim
komunističkim cenzorima, ostali su oni u potpunom šoku. U skladu s doktrinom
soc-realizma, ništa im nije bilo jasno i pobunili su se protiv Paradžanovovog
stiliziranog i poetičnog prikaza Sayat-Nove i žalili su se da sam film uopće ne
educira publiku o liku i djelu naslovnog pjesnika. Čak je i sam naziv filma
promijenjen i sve reference na Sayat-Novu maknuti su iz završne verzije filma
za koju je u početku sovjetski državni komitet za film odbio izdati
distribuciju izvan Armenije. Sovjetske aparatčike zasmetali su i brojni
religijski prikazi, od kojih su neki ipak ostali u završnoj verziji filma, koja
je na kraju u sovjetsku distribuciju krenula bitno izmijenjena u odnosu na ono
što je zamislio Paradžanov.
Tek 2014. godine film je digitalno restauriran
i montiran na način da bude što je moguće bliži originalnoj viziji redatelja
koji je u međuvremenu preminuo te je ta, nazovimo to, redateljska verzija
"Sayat Nove" konačnu premijeru imala u Cannesu 2014. godine. Mnogi
poznavatelji filma, kritičari i filmski autora do tog su trenutka "Sayat
Novu" nazivali filmskim svetim gralom, filmom o koji svi pričaju i koji
svi dižu na pijedestal, a gotovo nitko nije imao priliku vidjeti integralnu
verziju sve do prije nekoliko godina. Nekoliko godina nakon što je završio svoj
film, Paradžanov je u montiranom procesu osuđen na pet godina prisilnog rada u
Sibiru zbog optužbi da propagira pornografiju i da je silovao člana komunističke
partije. Snimanjem filmova nije se smio baviti sve do sredine osamdesetih kada
je komunistička stega počela popuštati i snimio je potom još dva filma, dok
svoje završno remek-djelo "The Confession" nije stigao završiti jer
je 1990. godine preminuo od raka pluća.
Primjedbe
Objavi komentar