Ovu romantičnu glazbenu dramu svakako bih
uvrstio u uzak krug najboljih filmova desetljeća, a bio je ovaj belgijski film
koji se može pronaći i pod alternativnim imenom "Alabama Monroe" i
nominiran za Oscara izvan engleskog govornog područja. Osvojio je "The
Broken Circle Breakdown" i više od 30 nagrada po festivalima i u izborima
za najbolji film godine, među ostalim i nagradu na festivalu u Berlinu, dok je
Veerle Bertens dobila i nagradu za najbolju europsku glumicu godine. Pratimo
ovdje ljubavnu priču između dvoje glazbenika, zaljubljenika u američku kulturu
i muziku, posebno bluegrass country Didiera (Johan Heidenbergh, po čijoj je
drami je snimljen film) i Elise (Bertens) u razdoblju kroz sedam godina. Otkako
su se prvi puta susreli i zaljubili praktički na prvi pogled i odmah počeli
zajedno živjeti na njegovoj zabačenoj farmi izvan Genta, preko rođenja i smrti njihove kćeri Maybelle, koja je oboljela od raka kad je navršila
šest godina pa do raspada među njima do kojeg je dovela njezina smrt.
Definitivno bih ovaj film uvrstio u jedan od
najemotivnijih ikada koje sam gledao, a iako sve najvažnije u životima ovo
dvoje ljudi saznajemo odmah na početku, ovo je priča koja jednostavno drobi i
lomi. Uz i više nego uvjerljivi naslovni tandem, najveće zasluge za to svakako
pripadaju scenaristu i redatelju Felixu van Groeningenu. Snimio je ovaj
Flamanac iz Genta i prije (With Friends Like These, The Misforutunates), a i
poslije (Belgica i američki Beautiful Boy) zbilja dobre i zanimljive filmove,
no barem za sada je "The Broken Circle Breakdown" njegovo životno
djelo. Bez obzira što je fabulu strukturirao nelinearno i fragmentarno te
stalno skačemo iz jednog vremenskog razdoblja u drugo, kao i što ključne
detalje njihovih života saznajemo već u uvodnim scenama, sve je to nevjerojatno
poetično i fluidno. A tu je i ta blugreass glazba, čiji baš i nisam pretjerani
fan, no ovdje se uklapa savršeno i mogao bih pjesme koje izvodi Didierov i
Elisin bend slušati beskonačno.
Iako je "The Broken Circle
Breakdown" zapravo nevjerojatno tužna, potresna i teška priča, istovremeno
je ovo i film prepun emocija, topline, ljubavi. Priča je to o dvoje pravih
društvenih otpadnika, o ljudima koji slijede svoju strast i niti ne pokušavaju
se uklopiti u društvo, kojima nije bitan nitko drugi osim njih samih i koji su
oko sebe uspjeli izgraditi pravi mali raj. Nažalost, baš kao u onoj biblijskoj
priči o sedam debelih i mršavih krava, odnosno o sedam bogatih i ispunjenih
godina, za kojima slijedi isto toliko tužnih i tragičnih godina, tako će se
život poigrati i sa sudbinama ovo dvoje ljudi. Iako Didier i Elise savršeno
odgovaraju jedno drugome, vrlo brzo će nam postati jasno kako oni ne mogu biti
različitije osobe.
Dok je Didier romantični ateist, Elise je
religiozna realistica. Dok je Didier sanjar i idealist koji obožava pričati,
Elise uživa u slušanju njegovih priča i snova o zajedničkoj budućnosti te
njegovi snovi postaju i njezini snovi. No, kako će se njihov zajednički život
iz raja sve više početi pretvarati u pakao, tako će se i njih dvoje početi
karakterno mijenjati. Didier će se iz romantičnog idealista pretvoriti u
ogorčenog tipa bijesnog na cijeli svijet, Elise i njezinu religioznost. Njezina
vjerovanja da je njihovo dijete preselila na neko bolje mjesto, u Didieru će
izazivati samo sve veću ogorčenost, bijes i tugu. Umjesto sanjara i idealista
postat će on bijesni realist, dok će Elise postati idealistica koja svakom
detalju i neobičnom događaju pokušava pripisati neki duhovni, nematerijalni
dokaz da je njena Maybelle i dalje tu negdje s njima. Film je to koji na
iznimno emotivan način otvara i brojna pitanja o religiji i smrtnosti, o
filozofiji i egzistencijalizmu. Kako se uopće nositi s takvim gubitkom, može li
se takva nezamisliva tragedija ipak preživjeti te postoji li uopće šansa za
novi početak nakon takvog užasa. Bez obzira što je ovo jedna od onih iznimno
teških priča i tema, uvjeren sam da nećete pogriješiti ukoliko date šansu ovom
filmu.
Primjedbe
Objavi komentar