Pete Davidson (1993. godište) očito je jedan
od predstavnika nove generacije američkih glumaca, komičara, zabavljača, za
kojeg moram priznati da do ovog filma baš i nisam čuo. Ne pratim baš tu
komičarsku scenu pa i nije čudno da mi je Pete promakao, iako je već godinama
stalni član ekipe "Saturday Night Livea", a kasnije sam shvatio da sam ga vidio sam ga u epizodnim ulogama u nekim
ranijim filmovima kao što su "The Dirt" ili "Jesus Rolls". Ipak, nakon
ove poluautobiografske coming - of - age humorne drame definitivno ću ga
upamtiti, a "The King of Staten Island" pokazao se kao ugodno iznenađenje,
kao šarmantan, duhovit, topao i zabavan film, koji stalno pleše na pola puta
između brutalne crne komedije i pomalo sentimentalne melodrame, no ta dva žanra
ovdje se nekako savršeno nadopunjuju i zaokružuju. Iako film traje i nešto više
od dva sata, pomalo netipično za komedije, nema tu ni najmanjih problema s
tempom i proleti vrijeme tu iznimno brzo, ponajviše zahvaljujući samom
Davidsonu.
Davidson se u stvarnosti i rodio na Staten
Islandu, a njegov otac bio je vatrogasac koji je poginuo 11. rujna 2001. godine
u napadu na WTO, a ta je trauma silno utjecala na tada osmogodišnjeg Petea.
Kako to već ide u Americi, sa 16 ili 17 godina Pete se navukao na drogu, neko
vrijeme nije mogao funkcionirati bez marihuane koja mu je pasala jer pati od
Crohnove bolesti, da bi do 25. godine već završio na raznim rehabilitacijama i
tvrdi da je "čist" već dvije, tri godine. Sve ovo pišem jer i njegov
lik u "Kralju Staten Islanda", 24-godišnji Scott Carlin, koji i dalje
živi u svojoj sobi majčine kuće, doživio praktički sve to. Razlika je jedina
što njegovom liku u filmu otac vatrogasac nije poginuo 11. rujna, već na nekoj
drugoj, fiktivnoj intervenciji, a trauma zbog iznenadnog gubitka oca u tako
ranoj dobi, strašno je utjecala na Scotta, koji idealizira svog pokojnog oca.
Iako je već u godinama kad dobar dio ljudi
znaju što će sa svojim životima, Scottu i dalje kao da se živo jebe. Po cijele
dane se napušava sa svojom budalastom ekipom, sa srednjoškolskom prijateljicom
Kelsey (Bell Powley), s kojom se povremeno druži, odbija se upustiti u stvarnu
vezu. Nesiguran je on i iskompleksiran mladić, koji se stalno svađa s mlađom
sestrom koja odlazi na koledž, prkosi mami (Marisa Tomei), stalno intencijski
ili slučajno upada u neke gluposti i ponaša se kao veliko, mršavo, po cijelom
tijelu tetovirano dijete. Upravo tetoviranje je ono što ga jedino zanima i ima
on bizarnu ideju otvaranja restorana koji je ujedno salon za tetoviranje, a
tehniku zanata osim po sebi usavršavao je i na svim svojim prijateljima. Upravo
jedan krajnje bolestan incident s tetoviranjem, dovest će do toga da njegova
majka više od 15 godina nakon pogibije njenog muža, a Scottovog oca, počne
izlatiti s nekim muškarcem.
Ray (Bill Bishop, valjda još jedan komičar)
također je vatrogasac, protiv kojeg će se Scott posebno početi inatiti. Ta
situacija vrlo brzo će prijeći granice apsurda i sve će rezultirati njegovim
izbacivanjem iz kuće, što će neminovno morati dovesti do Scottovog
preispitivanja vlastitog ponašanja i pokušaja da svoj život konačno usmjeri na pravi
put. Iako na prvu ovaj kratki opis radnje možda i djeluje pomalo stereotipno,
uspio je Davidson, koji je scenarij napisao zajedno s redateljem Juddom
Apatowom, unijeti brojna zanimljiva osvježenja u ovu naizgled tipičnu
coming-of-age priču. Iako Apatowa ponajviše pamtimo kao režisera blesavih
komedija kao što su "Junfer u četrdesetoj" ili
"Knocked-up", i ovdje je on fino balansirao komediju i dramu, no zapravo
Davidson sa zaista uvjerljivom, autentičnom i nekako instinktivnom izvedbom
nosi cijelu ovu priču koja svakako zaslužuje palac gore.
Primjedbe
Objavi komentar