Donijela je ova čudesna socijalna drama o
prosječnom čovjeku zapetljanom u paklu birokracije drugu Zlatnu palmu u Cannesu
Britancu Kenu Loachu. Iako je Loach u karijeri dugoj više od pola stoljeća
snimio cijeli niz izvrsnih, važnih i relevantnih filmova, meni osobno "I,
Daniel Blake" vrhunac je njegovog stvaralaštva i jedan od najboljih
filmova 21. stoljeća. Loach i njegov stalni scenarist Paul Laverty uspjeli su s
pričom o 59-godišnjem manualnom radniku iz Newcastlea savršeno pogoditi duh
vremena i na jednostavan, realističan, a opet toliko dirljiv i potresan način
prikazati kako izgleda svakodnevica za prosječnog čovjeka. "I, Daniel
Blake" je film kojim su Laverty i Loach savršeno detektirali brojne
probleme u koje nas je odveo sustav kojem je potpuno svejedno što se događa s
ljudima i sustav koji je namješten tako da čovjeku samo otežava život.
Daniel Blake (britanski malo poznati komičar
Dave Johns, i dalje je nevjerojatno gdje Loach uvijek iznova pronalazi te
nepoznate, a autentične tipove) je 59-godišnji udovac, stolar, koji je doživio
infarkt. Iako mu je kardiolog strogo zabranio povratak na posao, komisija koja
bi mu trebala odobriti plaćeno bolovanje procijenila ga je zdravim i sposobnim
za posao i to bez znanja i konzultacija s njegovim liječnikom. Iako se ne smije
vratiti na posao, Daniel će zaglaviti u pravom birokratskom paklu, pokušavajući
dokazati da još uvijek nije sposoban za posao. Ukoliko se ne uvaži njegova
žalba, Daniel će ostati bez plaćenog bolovanja, a situacija je tim
kompliciranija jer je on čovjek koji se uopće ne snalazi u modernom, digitalnom
svijetu u kojem se sve rješava online te nitko od onih koji bi mu savjetom ili
podrškom mogli pomoći, ne pokazuju nikakve znakove da ih je briga.
Bez obzira što se našao u situaciji na kojoj
bi mu pozavidjeo i Jozef K. iz Kafkinog "Procesa", Daniel će svejedno
nastaviti isti onakav pošteni, jednostavni čovjek uvijek spreman pomoći drugima
pa će tako on jedini pokušati olakšati život samohranoj majci Katie (Hayley
Squires) koja je s dvoje djece upravo doselila iz Londona u Newcastle, gdje je
na korištenje dobila socijalni stan. Iako je i sam u gotovo bezizlaznoj
situaciji i potpuno je nemoćan u hrvanju s potpuno besmislenim i idiotskim
birokratskim sustavom koji na čovjeka gleda kao na obični broj, Daniel će
učiniti sve kako bi olakšao život Katie i njezinoj djeci.
Teško se sjetiti filma koji je na ovako
uvjerljiv, emotivan i potresan način uspio prikazati svu apsurdnost današnjeg
vremena i sustava koji će zbog najobičnije greške i nečijeg možda i nenamjernog
propusta, čovjeka ostaviti da krepa. Loach je oduvijek bio poznat kao autor
angažiranih filmova, filmova kojima se upozorava na probleme u društvu, a
"I, Daniel Blake" savršeno detektira brojne probleme i devijacije
današnjeg neoliberalnog kapitalizma u kojem se sve gleda isključivo preko
profita. U kojem se i države trude ponašati kao multinacionalne kompanije,
režući troškove na najranjivijem sloju, kako bi mogli osigurati dodatne
financije za one koji ionako najviše zarađuju. Naravno da je ovaj film izazvao
kontroverze i posebno su se na njega obrušili iz konzervativnih krugova
optužujući Loacha da je cijela ova priča čista fikcija i da sustav ni izbliza
ne funkcionira na takav nemilosdran način, no puno više je bilo onih koji su
poslije gledanja filma opisali da su se i sami često znali naći u sličnoj situaciji.
Osim što je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, "I, Daniel Blake" je
izabran i za najbolji britanski film godine, a sveukupno je osvojio tridesetak
nagrada u izborima za film godine uz barem još toliko nominacija.
Primjedbe
Objavi komentar