Elia Suleiman palestinski je filmaš čiji se
pomalo burleskni stil najčešće uspoređuje sa stvaralaštvom legendarnog Francuza
Jacquesa Tatija, a za tragikomediju "Divine Intervention" još 2002.
godine dobio je nagradu žirija u Cannesu. Iz cijelog Suleimanovog djelovanja
očito je da je on pacifist, humanist koji u svojim djelima prikazuje svu
apsurdnost situacije na Bliskom istoku, posebno odnosa između Izraela i
Palestine, a često je on sam i jedan od protagonista u svojim filmovima. I ovaj
puta Suleiman je napisao scenarij i režirao film te odglumio samog sebe u ovoj
apsurdističkoj i krajnje neobičnoj satiri snimljenoj u zajedničkoj produkciji
čak šest zemalja. "It Must Be Heaven" imao je premijeru u natjecateljskom
programu Cannesa te je Suleiman osvojio FIREPRESCI nagradu odnosno posebnu
nagradu međunarodnog udruženja filmskih kritičara.
Suleiman ovdje glumi filmskog redatelja iz
Palestine, odnosno samog sebe, koji putuje po cijelom svijetu kako bi pronašao
producente za svoj sljedeći film, a u svim tim gradovima, od Pariza do New
Yorka, pronalazi on brojne sličnosti sa svojom Palestinom. Stilski me "It
Must Be Heaven" pomalo podsjetio na posljednje filmove švedskog
avangardnog filmaša Roya Anderssona jer i ova satira sastoji se od više
naizgled nepovezanih vinjeta koje spaja tek Suleiman svojim prisustvom. Pomalo
u stilu Bustera Keatona, on se ni kriv, ni dužan uvijek nađe u nekim potpuno
bizarnim, apsurdnim ili banalnim situacijama te drugi likovi koji se nađu u toj
sceni kao da uopće ne obraćaju pažnju na njega i njegovo prisustvo. Često se
ponašaju kao da on uopće ne postoji. Snimljen je cijeli film sa statičnom
kamerom (direktor fotografije je Tunižanin Sofian El Fani, kojeg pamtimo po za
Oscara nagrađenim filmovima Timbuktu i Blue is the Warmest Color) i fotografija
je zaista iznimna.
Djeluje cijela ova subverzivna priča pomalo
kao neki opservacijski dokumentarac u kojem Suleiman ni kriv ni dužan upada u
neke neprirodne situacije koje ga se naizgled uopće ne tiču. Iznimno je ovo
autorionično, subverzivno, prepuno simbolike, ali i kritično na cijelo društvo
koje uglavnom kad čuju da je on iz Palestine odmah imaju prvu asocijaciju na
rat. Tako i taksist koji će ga voziti po Parizu padne u ekstazu kad čuje da je
on iz Palestine, a producenti u Americi ostanu malo razočarani kad shvate da je
došao s idejom snimanja filma o Palestini koja se ne dotiče rata. Film je ovo i
o identitetima, predrasudama i stereotipima jer jednako koliko svi koji
susretnu Suleimana u Parizu ili New Yorku trpaju odmah u isti koš, tako i on
ironizira neke predrasude prema Europljanima ili Amerikancima.
Vidjet ćemo da se on zapravo ne uklapa nigdje
gdje se pojavi. U njegovoj Palestini, gdje kreće film, nije posebno zanimljiv i
atraktivan jer se previše ne zamara ratom i na svoj način trudi se postići
dijalog i mir među ljudima, bez obzira na rasu ili religiju. Iako je on
vrhunski intelektualac ne uklapa se on ni među Europljane i Amerikance, a jako
manje ga veže i s pripadnicima palestinske dijaspore u Americi, posebno s
mladima, što ćemo vidjeti u jednoj od posljednjih scena kada završi u nekom
arapskom noćnom klubu, gdje će se osjećati još i najviše sam. Pomalo je to film
i o filmašima, koji su svojevrsni nomadi. Ljudima koji često stalno sele ili
putuju iz jednog mjesta u drugo tako da su s vremenom izgubili neki osjećaj
pripadnosti i neki nuklearni identitet, koji su možda i posjedovali u ranijoj,
možda i više sjedilačkoj fazi života.
"It Must Be Heaven" nije tipična i
klasična komedija, ni blizu, već je to opservacijska, pomalo filozofska
komedija. Iako se praktički pojavljuje u svakoj sceni, sam Suleiman ukupno
izusti tek nekoliko riječi ili rečenica, a obično po njegovim izrazu lica i
gestikulaciji shvaćamo što se to zbiva. Cijelo vrijeme on ima potpuno zbunjen
izraz lica, sve oko sebe gleda u čuđenju, a nasmijat će se tek u jednom,
jedinom trenutku, kada ptičica uleti kroz prozor njegove hotelske sobe i popije
gutljaj vode iz njegove šalice. Možda on djeluje kao nekakva smotana budala,
tipični tip iz neke komedije iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, no brzo će
nam postati jasno da on nije nikakva budala i da je on zapravo možda i jedini
normalan tip od svih koje ćemo vidjeti. Bilo je ovo krajnje neobično, apsurdno,
ali podjednako zabavno, intrigantno, na trenutke duhovito, iako, ponavljam,
Suleimanov humor je pomalo gorki humor bez očekivanog "Punchlinea" i
humor kojim suptilno pokušava ukazati na određene situacije.
Primjedbe
Objavi komentar