JACKIE BROWN (1997,SAD) - 9/10

I ovo je jedan od onih filmova na koje ne treba trošiti previše riječi, no kako sam ovaj blog prvenstveno zamislio kao nekakav svoj dnevnik gledanja filmova, a i kultni krimić Quentina Tarantina ponovno je stigao na red, tako i "Jackie Brown" zaslužio da mu posvetim poneku rečenicu. Tarantino je jedan od onih autora koji su promijenili film i čovjek koji je unio revoluciju u film te mislim da nitko ni prije, a ni poslije nije u svojim filmovima imao toliko cool likova. Za razliku od velike većine svojih kolega filmaša, Tarantino nije imao klasično filmsko obrazovanje i nije on odrastao gledajući klasike koji se izučavaju na svim tim filmskim školama, već je on odrastao gledajući eksploatacijske filmove, westerne, B filmove sedamdesetih, a svi ti utjecaji osjete se i u njegovim djelima.

Tako je i u "Jackie Brown", ujedno jedinom njegovom filmu koji je snimio prema tuđem predlošku odnosno prema krimi romanu Elmorea Leonarda "Rum Punch" iz zaborava izvukao zvijezdu eksploatacijskih filmova iz 70-ih Pam Grier. Cijeli "Jackie Brown" ujedno je veliki homage blaxploitation filmovima poput "Foxy Brown" ili "Cofy" u kojima je Grier igrala glavu ulogu, a film je po običaju obogatio izvanredan soundtrack u kojem se najviše ističe upravo afroamerička glazba iz sedamdesetih. Osim Grier, Tarantino je iz anonimnosti i iz glumačkog zaborava, kao što je to recimo u "Pulp Fictionu" napravio s Johnom Travoltom, u "Jackie Brown" napravio i s Robertom Forsterom, kojem je uloga kaucionista Maxa Cherryja donijela i nominaciju za Oscara (pomalo je nevjerojatno da je to bila i jedina nominacija za ovaj maestralan film).

Uvijek sam se pomalo čudio što je "Jackie Brown" nerijetko zaobiđen i zaboravljen kad se ističu Tarantinovi filmovi, no ovaj ultrazabavni coolerski krimić ne zaostaje puno za njegovim najhvaljenijim i najboljim filmovima. Za razliku od prethodnog filma, već spomenutog "Pulp Fiction", gdje je priča bila nelinearna i isprepletala se, u "Jackie Brown" imamo klasičnu linearnu naraciju i priča se vrti oko 44-godišnje stjuardese Jackie Brown koja za švercera oružja Ordella Robbieja (Samuel L. Jackson) preko granice iz Meksika donosi novac. Kada je policija uhvati u tome, ona je svjesna da ima opciju ili zatvor ili smjestiti Ordellu, a možda usput nešto i zaraditi.

Već po običaju Tarantino je i ovdje okupio čudesnu glumačku ekipu u kojoj su i Robert De Niro, Michael Keaton, Bridget Fonda i Chris Tucker, a Tarantino je, pomalo nevjerojatno, gotovo striktno pratio Leonardov novel, koji je naravno obogatio svojim tipičnim humorom, brzim ritmom, a scena kojom otvara film gotovo je identična uvodnoj sceni iz legendarnog "Diplomca" s Dustinom Hoffmanom. Tada je, sjetit ćemo se, mladi Dustin uz zvuke "Sound of Silence"" Simona i Garfunkela prolazio aerodromom Los Angelesa, a sada ondje prolazi Jackie Brown uz pjesmu "Across 110th Street" Bobbyja Womacka. Naravno da je Grier bila prvi i jedini izbor Tarantina za ulogu Jackie Brown, a nakon uloge koja joj je donijela nominaciju za Zlatni globus, ova afroamerička glumica ponovno je ubrzo utonula u prosječnost i zaborav.

IMDB LINK