Bila je ova modernistička romantična drama
prvi film koji je Michelangelo Antonioni snimio u boji te četvrti i posljednji
film u nizu u kojem je glavnu žensku ulogu odigrala Monica Vitti. Ona je
Giulliana, žena koje je nedavno preživjela tešku prometnu nesreću i čiji je
suprug Ugo menadžer u petrokemijskoj tvornici u Ravenni. Upravo će je Ugo
upoznati sa svojim poslovnim partnerom Corradom Zellerom (Irac Richard Harris),
koji je stigao ondje kako bi regrutirao radnike za rad u tvornici koja se
upravo radi na drugom kraju svijeta odnosno u Patagoniji. Iako je Giuliana u
prometnoj nesreći prošla fizički posve neokrznuta, psihički se ona nikada nije
uspjela oporaviti i nesreća je na njoj ostavila mentalne posljedice, a Ugo ne
nikako ne može shvatiti što se s njom događa i kako joj pomoći.
No, zato je tu njegov poslovni partner, kojeg
je Giuliana odmah privukla i razvit će se između njih odmah veza, doduše više
platonska, nego fizička. Okružena hladnom industrijskom infrastuktorom i postrojenjima,
Giuliana kao da postaje sve usamljenija i osjeća se sve više izolirano i njeno
psihičko ionako loše stanje kao da još više degradira i pogoršava se. "Il
deserto rosso" ili "Crvena pustinja" jedan je od onih filmova u
kojima se Antonioni bavi egzistencijalističkim problemima i pitanjima kako se
čovjek nosi s modernizacijom i industrijalizacijom. Sve je ovdje sivo, tmurno,
a perfekcionist poput Antonionija išao je toliko daleko da je i stabla i travu
obojao u sivo kako bi se dodatno uklopili u to mračno, klaustrofobično i
uznemirujuće okruženje. No, prije svega je ovo film o ljudima koji se mogu ili
ne mogu prilagoditi na nove životne okolnosti i industrijski napredak koji je
često teško shvatljiv i razumljiv prosječnom čovjeku.
Kao što je danas nama ponekad možda teško
shvatiti i razumjeti svu tu modernu tehnologiju koja nas okružuje, slično je
vjerojatno bilo i ljudima za vrijeme poslijeratne reindustrijalizacije kada se
svijet ponovno počeo ubrzanim ritmom izgrađivati, obnavljati i modernizirati. I
sam Antonioni je istaknuo da "Red Desert" ne predstavlja njegov
svojevrsni obračun ili osudu tog nehumanog industrijskog svijeta, već je želio
pokazati kako život u takvom okruženju može utjecati na određenu individuu i
dovesti je do teških psihičkih stanja. No, Giuliana je i bez tog mračnog
industrial okruženja prilično labilna osoba tako da je svo to sivilo, buka,
smrad, prljavština i sve ostalo što ide uz blizinu tih za današnje uvjete
užasavajućih i zastarjelih tvornica bio samo dodatni okidač.
U svom tom sivilu Antonioni kao da je pronašao
i neku neobičnu, tužnu, mračnu poetiku, koja je produbljena i za današnje
uvjete pomalo primitivnom elektronskom glazbom. Bio je ovo film koji je slavnom
talijanskom modernistu i prvom talijanskom filmašu koji se imao hrabrosti
okušati i u filmovima na engleskom govornom području Zlatnog lava u Veneciji te
je na taj način postao jedan od rijetkih koji je uspio osvojiti glavne nagrade
na sva tri najprestižnija svjetska festivala, Berlinu, Cannesu i Veneciji. Ovo
je zapravo savršeni primjer njegovog pomalo enigmatskog, hermetičnog i dosta
zatvorenog filmskog stvaralaštva koje se odlikovalo vizualnošću i opsjednutošću
ne samo modernim krajolicima i pejsažima, već i modernim načinom života.
Primjedbe
Objavi komentar