Ana (Snežana Bogdanović) je žena u kasnim
četrdesetim ili ranim pedesetim godinama života, krojačica koja živi s mužem Jovanom
(Marko Bačović) i kćeri studenticom Ivanom (Jovana Stoiljković). Obitelj je to
(od oka) niže srednje klase iz Beograda, koja nije siromašna da jedva spaja
kraj s krajem, no svejedno očito nisu to ljudi koji imaju nešto mnogo. I dok
Jovan i Ivana pokušavaju normalno živjeti svoje živote, ne talasati,
pridržavati se nekih ustaljenih društvenih normi i previše se ne isticati, već
u prvoj sceni ćemo saznati da Anu nešto proganja i da se u prošlosti s ovom
obitelji dogodilo nešto o čemu se baš ne govori, ali šutnja ponekad pokazuje
pravo stanje bolje od tisuću riječi. Vidimo tako Anu da obilazi od jedne do
druge adrese s gorčinom i boli na licu, da pokušava saznati neke odgovore, da
je se ljudi koji su je već stotinu puta otpravili s istih tih adresa pokušavaju
rješiti na što brži način, ali ona ne odustaje.
Već negdje u prvoj četvrtini filma shvatit
ćemo i o čemu se radi. Prije 18 godina Ana je rodila sina, a nekoliko sati
kasnije rečeno je da je dijete umrlo. No, nekako instinktivno, kako valjda samo
majka može osjetiti iznutra, Ana je svih ovih godina sigurna da to nije istina
i da je njezin sin negdje živ. Da je ukraden na porodu i prodan, no ne može to
nikako dokazati, a svi oko nje, pa čak i članovi njene obitelji, postaju sve
uvjereniji da je žena psihički potpuno otišla kvragu i govore joj da mora stati
s tom opsesijom. Moraš prihvatiti da je dijete mrtvo, sve je bilo dobro, a što
sada hoćeš, pita je u jednom trenutku muž, koji je svjestan da je s gubitkom
sina zauvijek ostao i bez žene, kao što je to posve jasno i njihovoj kćeri.
Ipak, vrlo brzo će se pokazati da Ana možda baš i nije toliko luda i da njena
teorija zapravo i nije toliko suluda, a ova priča tim je šokantnija i strašnija
kad se zna da je osmišljena po stvarnim događajima iz Srbije devedesetih.
Vjerojatno u svakoj zemlji postoje teorije i
priče o krađama živih i zdravih beba u bolnicama koje su proglašavane mrtvima
da bi se potom vjerojatno za fine pare prodavale ljudima koji nisu mogli imati
djece. U odjavnoj špici "Šavova" ističe se da je takav slučaj bio i u
Srbiji, a film koji je po scenariju Elme Tataragić režirao Miroslav Terzić ne
bavi se toliko kriminalnim aspektima tih događaja i ne istražuje kako su
i zašto to te bebokradice radile, već se bavi problematikom ljudi odnosno roditelja
koji su na taj način ostali bez djece. Vjerojatno ne postoji veća tragedija i
tuga za čovjeka od smrti djeteta i zasigurno je to nešto što je nemoguće
preboljeti i nastaviti poslije toga normalno živjeti. Posebno kada su okolnosti
bile takve kao u slučaju ove obitelji i kada ljudi nisu dobili ni priliku
vidjeti svoje mrtvo dijete.
Što se događa s tim ljudima, kako se oni nose
s takvim nezamislivim gubitkom i kako obitelji uopće mogu zajedno preživjeti
takve tragedije glavna su pitanja ovog filma. Je li o tome bolje ne razgovarati
i praviti se kao da se ništa nije dogodilo, pomiriti se sa sudbinom ili kao Ana
nastaviti kopati, proganjati sve oko sebe i tražiti istinu, ma koliko ona bolna
i strašna bila? Što uopće znači istina nakon svih tih godina i može li njeno
otkriće donijeti barem kakvu - takvu satisfakciju ili olakšanje tim ljudima,
zacijeliti ožiljke ili ih još više produbiti? Izvrstan je i sam naziv filma jer
Ana je krojačica koja šiva haljine, a tko će napraviti šavove na njezinoj
izmučenoj duši? Prvenstveno kazališna glumica Bogdanović, koja se jako rijetko
pojavljivala na filmu i televiziji posljednjih tridesetak godina, nosi cijelu
ovu priču sjajnom izvedbom.
Ne mora ona uopće puno pričati, dovoljno je
pogledati njeno lice i potpuno je jasno koliko je ta žena izmučena, uništena i
jadna zbog svega što je prošla posljednjih 18 godina. Fino je i suptilno cijela
situacija ovdje razrađena, malo pomalo se sve razotkriva, bez nepotrebnog
prenaglašavanja, već kroz neke detalje gledatelj može naslutiti što se dogodilo
i što će se dogoditi. Zato me je mrvicu na kraju zasmetala scena u kojoj
nekakav ulični sjecikesa napadne ovu ženu i ukrade joj torbicu na cesti ničim
izazvan. Bilo mi je to mrvicu prenaglašeno i nepotrebno potenciranje nepravde i
situacije koja je ionako do bola nepravedna, užasavajuća i šokantna. No, i bez
toga bili su "Šavovi" jako dobar film, sjajno realizirana kombinacija
psihološkog trilera i melodrame, koja nije bez razloga osvojila brojne nagrade
po svjetskim festivalima pa tako i drugo mjesto po izboru publike u Panorama
sekciji festivala u Berlinu.
Primjedbe
Objavi komentar