O Pedru Almodovaru i njegovom filmskom opusu
već nekoliko puta sam pisao na ovom blogu pa mi se baš i ne da ponavljati, no
dobri stari Pedro ovim je filmom dao potpuno novi smisao nečemu što bismo mogli
nazvati filmom osvete. S načinom osvete koji se dosjetio Almodovar teško se
koja filmska osveta može mjeriti (hajde, dobro, možda ona iz Oldboya), a iako
već od samog starta "Koža u kojoj živim" djeluje šokantno, situacija
će s vremenom postajati sve šokantnija i sve nevjerojatnija. Bila je ovo i prva
suradnja Almodovara s poznatim španjolskim glumcem Antoniom Banderasom nakon
više od dva desetljeća i filma "Veži me!", a ovo je jedan od rijetkih
filmova koje Almodovar nije snimio prema vlastitom originalnom scenariju odnosno
prema vlastitoj ideji, već je adaptirao ne pretjerano poznati roman
"Mygale" francuskog pisca Thierryja Jonqueta. I nije teško za
pogoditi zašto se ova uvrnuta, morbidna, provokativna, kontroverzna i nadasve
šokantna priča svidjela tipu poput Almodovara, koji je književni predložak iz
1984. godine modernizirao i udahnuo mu posve novu svježinu te snimio film koji
je osvojio gotovo trideset nagrada.
Uz nagradu britanske filmske akademije za
najbolji film izvan engleskog govornog područja, nominacije za Zlatni globus i
Zlatnu palmu u Cannesu te četiri nagrade Goya od ukupno 16 nominacija, bio je
ovaj film i iznimno uspješan u europskim kinima. Najveću inspiraciju kod
stvaranja scenarija za "La piel que habito", kako se naziva ovaj film
u originalu, Almodovar je pronašao u kultnom klasiku Georgesa Franjua
"Eyes Without a Face", no vidljivi su tu i utjecaji filmaša kao što
su Fritz Lang, Alfred Hitchcock, čak i Briana de Palme. Potvrdio je ovim filmom
Almodovar još jednom da je gotovo pa savršen i scenarist i redatelj, koji se
ovaj puta odlučio odmaknuti s poznatog terena uvrnutih melodrama, već je snimio
film koji bi se žanrovski mogao svrstati i pod horor. Dakako da "Koža u
kojoj živim" nije klasični horor, no pokazao se ovaj film i daleko
jezivijim od dobrog dijela klasičnih i tipičnih generičkih horora.
Antonio Banderas je plastični kirurg Robert
Ledgard, jedan od najuspješnijih i najpoznatijih ne samo španjolskih, već i
svjetskih autoriteta po pitanju operacija promjene spola i sličnih složenih
zahvata. Uspio je on proizvesti i umjetnu kožu koja je otporna na opekline i
ugrize insekata, a iako svojim kolegama on tvrdi i uvjerava ih kako
eksperimente provodi nad miševima i sličnim laboratorijskim životima, vrlo brzo
ćemo saznati kako on ima nešto drukčijeg pokusnog kunića. U svojem imanju na
osami, Ledgard zatvorenom drži djevojku Veru (Elena Anaya) za koju u početku ne
znamo ne samo tko je, već i kako i zašto je ondje završila. Jasno je da je
upravo ona poslužila kirurugu za eksperimentiranje s transplatacijom kože i tko
zna sa čime sve ne, a kako ga je medicinska zajednica suspendirala i zabranila
mu daljnje pokuse, on je prisiljen sa svog imanja otpustiti svo osoblje osim
dugogodišnje kućne pomoćnice Marille (Marisa Paredes, još jedna Almodovarova
muza koje se sjećamo i iz "Sve o mojoj majci" i "Visokih
potpetica").
I ovo je jedan od onih Almodovarovih filmova u
kojima radnja nije linearna, već ovu priču pratimo u više vremenskih razdoblja,
u sadašnjosti i u prošlosti, a ubrzo saznajemo kako je Ledgardova supruga
nekoliko godina ranije tragično preminula, a potom je ostao i bez kćeri. Jasno
da su takvi događaji morali utjecati na njega i jasno da je psihički nakon
svega toga morao stradati, a iako se na početku naslućuje da je Ledgard
djevojku koju drži u zatočeništvu stvorio po uzoru na svoju pokojnu suprugu i
kako je prazninu u svom životu odlučio nadomjestiti kreiranjem djevojke iz
snova, istina i stvarnost bit će još puno, puno više šokantni i uznemirujući.
Iako je naizgled ovaj film posve drukčiji od njegovih ranijih filmova, i ovaj
puta španjolski majstor obrađuje teme i opsesije koje su ga i ranije zanimale.
Izdaja, tjeskoba, usamljenost, seksualnost i smrt, sve je to i ovaj puta
Almodovar fino umijesio u ovaj hibrid trilera, melodrame, horora i SF-a, koji
bi se kod nekog manje talentiranog i manje sposobnog redatelja možda potpuno
razletio i rasuo, no Almodovar je znalački cijelu situaciju uspio držati pod
kontrolom i izvesti ovu potpuno uvrnutu priču do samog kraja. I to na kakav
način!
Primjedbe
Objavi komentar