Bio je ovo jedan od onih filmova zbog kojih
vrijedi pogledati i nekoliko slabijih, prosječnih ili solidnih. Naizgled
izgubljeni sati u gledanju svakojakih filmova sa svih strana svijeta, dođu na
naplatu kada naletim na jedno ovakvo potpuno neočekivano filmsko iznenađenje, a
možda ću malo i pretjerati kad kažem da je "Abou Leila" pustinjski
"Mullholand Drive". Ovaj nadrealni triler za koji mi se čini da
pomalo duguje i Antonionijevom "Professione reporter" bio je
debitantski film za izvjesnog Alžirca Amina Sidija-Boumedienea s kojim se
predstavio na tjednu kritike festivala u Cannesu, a ono što će krenuti kao
naizgled prosječni triler, pretvorit će se u nešto teško opisivo, apstraktno, no meni je ovaj košmar od filma bio izvanredan.
Priču je Sidi smjestio u Alžir 1994. godine,
razdoblje potpunog kaosa koji je devedesetih vladao ovom zemljom na sjeveru
Afrike i razdoblje suludog građanskog rata. Iako je rat između Vlade i
islamista potrajao sve do početka 2000-ih, upravo 1994. godinu obilježili su
najžešći sukobi, brojni teroristički napadi, atentati i sve ono što ide uz
takav pomalo asimetrični rat. Upravo jednim atentatom i kreće "Abou
Leila", poslije čega iz grada selimo u pustinju, gdje ćemo upoznati dva
glavna protagonista, Lotfija (Lyes Salem) i S. (Slimane Benouari), dvojac koji se
zaputio na sam jug zemlje. Pošto se Alžir prostire na 2,3 milijuna kvadratnih
kilometara, a od glavnog grada do krajnjeg juga ima nekoliko tisuća kilometara,
pred njima je prilično dalek put. Lofti i S. prijatelji su još iz djetinjstva,
no vrlo brzo postat će nam jasno da je S. psihički bolestan i da mu putovanje koje je zapravo sam tražio ne nosi ništa dobro.
Njegova paranoja i shizofrenički
ispadi su konstantni, a Lofti praktički svu energiju troši kako bi ga držao pod
kontrolom. Zaputila su se njih dvojica u potragu za poznatim teroristom Abou
Leilom, a u prvom dijelu ovo pomalo nalikuje i na film ceste jer su Lofti i S.
konstantno na putu. I taj je dio ovog dosta dugog filma (135 minuta) obilježila
sjajna fotografija, nevjerojatno okruženje koje ćemo upoznati dok ovaj neobični
dvojac putuje prema srcu tame juga. Nepregledne pustinje, prazne ceste,
groteskni likovi koje susreću putem i priča koja se polako razotkriva uz stalne
eskapade shizofreničnog putnika i noćne more koje izgledaju užasavajuće stvarno.
Sve do trenutka kad će postati potpuno nejasno što je stvarnost, a što košmar
pomračenog uma, kad će se početak i kraj potpuno ispremiješati i kad ćemo
shvatiti da je cijela ova priča zapravo mračna parabola na kaos u državi koja
se pretvorila u potpunu ludnicu i u kojoj valjda više nitko nije normalan.
Potpuno sam svjestan da "Abou Leila"
neće biti film po svačijem ukusu, no malo je reći da sam ostao impresioniran
ovom suludom, grotesknom, nadrealnom, čak pomalo ezoteričnom pričom za koju
treba imati strpljenja. Uspio je Sidi stvoriti stalan osjećaj nelagode,
povremeno i zbunjenosti jer gotovo kao u Lynchevom "Mullholland Driveu"
i ovdje gledatelj u glavi ima bezbroj upitnika praktički tijekom cijelog filma.
Kako priča prolazi, tako se počinje činiti da sve sjeda na svoje mjesto, a
točno negdje u trenutku kad pomisliš da si konačno uspio pohvatati sve konce, sve se ponovno razleti i pretvori u suludu nadrealističku fantaziju gotovo na tragu Jodorowskog. "Abou Leila" je jedan od onih
filmova koji na impresivan način stvara ugođaj paranoje, straha, a kad krenu
noćne more, trebat će neko vrijeme da shvatimo jesu li to zaista noćne more, sjećanja, mračne fantazije ili
stvarnost?
Film je to koji povremeno i šokira nasiljem, a
valjda je jasno da ovo nije film s jasnom i čistom narativnom strukturom, već
je "Abou Leila" djelo koje pažnju okupira jezivim, mračnim,
misterioznim ugođajem. Ostavlja Sidi ovdje puno toga otvoreno i
dezorijentirajuće te ostavlja gledatelju samom da pokuša donijeti neke
zaključke, shvati motivaciju likova i protumači si što je on s ovim hipnotičnim
nadrealnim trilerom želio poručiti. Citat iz pjesme Williama Blakea "Brak
raja i pakla" koji Sidi postavlja u samom uvodu filma zapravo dosta govori
o cijeloj ovoj misterioznoj priči, u kojoj kao da je svoje likove iskoristio
kao svojevrsne simbole za kolektivnu traumu zemlje. Bilo je ovo sve samo ne
obično filmsko iskustvo i što će naš dvojac dublje odmicati prema jugu Alžira,
iracionalno će preuzimati racionalno, a stvarnost, noćne more, sjećanja, mračne
fantazije potpuno će se ispremiješati u upečatljivu apstrakciju.
Primjedbe
Objavi komentar