I nije neka novost da iz država u kojima je situacija najblaže rečeno kaotična i nestabilna, obično stižu i dobri filmovi. Jedan od tih primjera je Ukrajina iz koje i u bliskoj budućnosti sasvim sigurno možemo očekivati niz zanimljivih ostvarenja jer tamošnji autori imaju što reći o posljednjim događanjima, kaosu i nesigurnosti nakon rata s Rusijom i ruske aneksije Krima. Upravo će se na ovaj poluotok zaputiti glavni junaci debitantskog filma mladog ukrajinskog filmaša Narimana Alieva (1992. godište), koji je i sam rođen upravo na Krimu. Glavni junaci filma, otac Mustafa i sin Alim, krimski Tatari po nacionalnosti, zaputit će se na Krim kako bi pokopali sina odnosno starijeg brata koji je poginuo u Kijevu. Iako nije decidirano rečeno, stariji sin je poginuo u ratnom obračunu u Dobasu, gdje se pridružio kao dobrovoljac.
Mustafu i Alima upoznajemo u mrtvačnici, gdje su došli po tijelo sina / brata i užasni je šok to odmah od starta. Mustafa, čovjek (od oka) u kasnim četrdesetim godinama, čvrsto je odlučio svog prvorođenog sina pokopati na Krimu, pradomovini svojih predaka u koju su se uspjeli vratili tek nedavno uoči početka rata. Da puno ne dužim, no krimski Tatari zapravo su turkijska etnička grupa uglavnom islamske vjeroispovjesti koju se smatra originalnim stanovnicima krimskog poluotoka. Još za vrijeme II svjetskog rata, Staljin je počeo provoditi deportaciju Tatara s Krima i dobar dio ih je protjeran u središnju Aziju. Nakon što se Sovjetski savez raspao, mnogi krimski Tatari odlučili su se vratiti u svoju pradomovinu, no tatarsko pitanje zapravo nikada nije riješeno.
I autor filma, Nariman Aliev zapravo je krimski Tatar koji je ovu zrelu, potresnu i dosta mračnu priču zasigurno zamislio i kao svojevrsnu alegoriju na sudbinu svog naroda osuđenog na vječno beskućništvo i lutanje. I dok je Alim student koji se gotovo potpuno asimilirao u ukrajinsko društvo i činjenica da je on etnički Tatar ne predstavlja mu nešto posebno, Mustafa je čovjek koji drži do tradicije, do korijena, do religije i obveza koje s tim dolaze. Mustafa je jedan od onih šutljivih tipova koji ne pokazuju emocije, već ih guraju negdje duboko u sebe. Čovjek koji ne priča mnogo, no strašna sudbina koju je proživjeo osjeti se već u njegovom nepokolebljivom i ljutom pogledu i stavu. Onako kako on kaže, tako mora biti i nema se tu što postavljati neka potpitanja. On je otac familije i njegova riječ je svetinja, a sin se tog ima pridržavati, ma koliko to smatrao glupim i pogrešnim.
Jasno je da otac i sin nisu u najboljim odnosima i nešto u prošlosti moralo ih je razdvojiti jer Alimu očeva tvrdoglavost da starijeg sina po svaku cijenu mora pokopati na Krimu užasno ide na živce. Bit će "Evge" ili "Homeward" jednako koliko i film ceste i putovanja i to iznimno opasnog putovanja po nesigurnim krajevima u kojima svi samo čekaju kako bi te prevarili, toliko i film o ponovnom povezivanju oca i sina. Ljudi koje je život negdje putem razdvojio i usmjerio svakog na svoju stranu, a ponovno će ih spojiti najstrašnija moguća tragedija. Iako će nam se dobrim dijelom filma Mustafina tvrdoglavost i potreba da makar i po cijenu ne samo vlastitog života, već i po cijenu života svog drugog sina, on pokopa prvorođenca na tlu na kojem su pokopani njegovi pretci, možda činiti pretjeranom i apsurdnom, na kraju ćemo ipak shvatiti pravu svrhu tog emotivnog putovanja i zašto je pravi pokop tako važan starome.
Snimio je Aliev moćnu i potresnu priču u realističnom stilu koju uvjerljivim izvedbama nose Ahktem Seitablaev kao Mustafa i Remzi Biljalov kao Alim, a čini mi se da je po pitanju stila i načina kreacije i snimanja priče ponajviše utjecao odlični ruski filmaš Andrej Zvjagincev. I to posebno njegov prvi, za sada i dalje meni najbolji njegov film "Povratak" (Vozvraschenie) jer jako je sličan ugođaj u oba filma, a i stilski se Aliev trudio pratiti put koji je zacrtao Zvjagincev. Premijerno je ova teška i potresna drama o upornosti, tvrdoglavosti, gubitku i obvezi prikazana u sekciji Un Certain Regard festivala u Cannesu, gdje je Aliev bio i kandidat za najboljeg debitanta. Dobio je Aliev nagradu za najboljeg režisera godine u Ukrajini, kao i Seitablaev za najboljeg glumca, a imao je film nominacije u svim ostalim kategorijama. Također, bio je "Evge" i ukrajinski kandidat za Oscara, a iako nije dohvatio nominaciju, imam osjećaj da će vrlo brzo neki ukrajinski film konačno i po prvi puta zaslužiti nominaciju. Možda već hvaljeni "Atlantis" Valentina Vasjanoviča koji mi je visoko na listi najiščekivanijih filmova godine.
Primjedbe
Objavi komentar