I u poznim sedamdesetim godinama života čuveni njemački filmaš Werner Herzog ne posustaje i nastavlja izbacivati barem jedan film godišnje. Češće su to u zadnje vrijeme dokumentarci kojima se više posvetio u kasnijoj fazi karijere, no snima on povremeno i igrane filmove kao što je i ova neobična i pomalo hermetična drama snimljena u američko - japanskoj produkciji s japanskim glumcima i na japanskom jeziku. Nažalost, igrani filmovi koje je Herzog snimio u posljednjih tridesetak godina ne mogu se ni izbliza mjeriti s onime što je snimao sedamdesetih ili osamdesetih, a "Family Romance, LLC" djeluje pomalo kao svojevrsni filmski eksperiment. Pravi je to filmski minimalizam, film snimljen s mikrobudžetom s neprofesionalnim glumcima, a na svu sreću producenti su ga na kraju uspjeli odgovoriti od inicijalne ideje da film traje između 300 i 350 minuta.
S finalnom verzijom od 90 minuta Herzog se predstavio u posebnom programu festivala u Cannesu, a film je to s kojim se i dalje nastavlja baviti pomalo filozofskim i egzistencijalističkim temama. Pitanja početka i kraja, smisla, svijeta kojeg ostavljamo sljedećim generacijama i sličnog o čemu ljudi nerijetko razmišljaju, posebno, bit će, u poznim godinama, a s kojima se Herzog već neko vrijeme bavi, itekako su prisutna ovdje. Zapravo nimalo ne čudi da je Herzoga zaintrigirao stvarni fenomen koji se pojavio u Japanu, gdje postoji tvrtka s ograničenom odgovornosti (LLC ili DOO po naški) koja se specijalizirala za iznajmljivanje glumaca koji imitiraju članove obitelji ili prijatelje usamljenim ljudima. Pomalo ova ideja podsjeća na Lantimosove "Alpe", a u uvodnoj sceni, dok još zapravo i ne shvaćamo o čemu se tu radi, pratimo dirljiv susret 12-godišnje kćeri i oca koji ju je napustio dok je ona imala godinu ili dvije.
Yuichi Ishii vlasnik je kompanije Family Romance, koji i sam ponekad odigrava uloge, a ovaj puta pretvara se da je otac djevojčice Mahiro, koja ni ne zna da je čovjek koji se predstavlja kao njen otac zapravo glumac kojeg je angažirala njena majka kako bi preko "oca" saznala neke njene tajne pošto njih dvije gotovo uopće ne reagiraju. I nije to jedini posao koji Yuichi prihvaća i jedina uloga koju glumi, no s vremenom će se on zadobiti Mahirino povjerenje i počet će se povezivati sa svojom surogat kćeri koja će mu se zaista početi i povjeravati. Snimljen je ovaj film u klasičnom dokumentarističkom stilu, uglavnom kamerom iz ruke, a jasno da cijela ova priča, jednom kad shvatimo o čemu se radi, djeluje potpuno apsurdno i nestvarno te se čovjek jednostavno mora zapitati zar je moguće da se nešto ovakvo stvarno događa.
Najzanimljivije od svega je što je Yuichi Ishii zapravo i stvarni vlasnik ove kompanije, koji će prihvatiti još neke luđe i nadrealnije uloge od one oca povratnika. Jednom prilikom će on tako glumiti i leš pokojnog oca obitelji na sprovodu, tu je i uloga željezničara koji će na sebe preuzeti odgovornost jer je vlak kasnio (ne'š ti propusta!). No, uloga surogat oca i bivšeg muža ipak je središte priče, tim više jer Yuichi nije prikazan kao neki zlikovac, amoralni predator koji na taj način vreba djecu, već on uopće ne djeluje kao loš čovjek. On djeluje kao tip koji ljudima jednostavno nudi usluge koje oni traže makar one bile nevjerojatno bizarne, apsurdne i nadrealne, a time on kao da popunjava rupe koje su nastale u društvu i kod pojedinaca.
Uopće ne treba čuditi da je Herzoga privukla jedna ovakva tema o usamljenosti, obiteljskim odnosima i ulogama koje su obično namijenjene u životu. Često i sami zaglavimo u životu u iluzijama i možda nesvjesno stvaramo iluzije o vlastitom životu, odnosu s nekim ljudima pa kada i shvatimo da sve to nije stvarno, nastavaljmo i dalje živjeti u skladu s tim. Ponekad je puno lakše prebroditi neke teške trenutke ako se uvjerimo u neke laži i bajke koje s vremenom mogu i zamijeniti stvarnost i možda objektivnu životnu naraciju. A kad već i sami nerijetko pokušavamo živjeti u iluzijama koje pretvaramo u zbilju, zašto tu ne bi uskočili profesionalci koji će to odraditi krajnje uvjerljivo. Definitivno nudi ovaj film dosta toga za promišljanje, no na kraju mi je sve ovdje ostalo pomalo nedorečeno, čudno, bizarno, apsurdno, u nekim situacijama čak dosta besmisleno, kao da ni sam Herzog nije znao što bi zapravo htio s ovim filmom, a to ranije nije bio slučaj kod njega.
Primjedbe
Objavi komentar