Indonežanin Joko Anwar nastavlja s onim što je uglavnom radio i do sada - korektno sljubljivati i miksati standardne zapadnjačke horor teme s lokalnim i autentičnim iz zemlje iz koje dolazi. Tako i sama priča "Impetigorea" i nije nešto posebno originalna, no Anwar je možda izlizanu i stotinu puta viđenu temu o ukletom selu i nekim nadnaravnim silama koje ga okružuju, fino upotpunio indonezijskom mitologijom, poviješću i kulturom te dobio podjednako dobro promišljen i provokativan koliko i jezivi i mračni horor. Da je Anwar pravi majstor zanata shvatit ćemo već u uvodnoj sceni. U njoj upoznajemo glavnu junakinju Mayu, koja radi noćnu smjenu na autocesti u kućici za naplatu cestarine.
Telefonom ona razgovara s kolegicom i najboljom prijateljicom Dini kako bi skratile vrijeme i zamišljaju kako će zajedno otvoriti nekakav butik kada se Maya požali kolegici da je jedan te isti tip već nekoliko dana prati. I gle čuda, upravo u tom trenutku pojavit će se isti taj tip, a ispostavit će se da je Maya bila u pravu. Prije nego što je napadne s mačetom, ostavit će joj misterioznu poruku "Ne želimo ono što nam je tvoja obitelj ostavila". Iako je nekako uspjela preživjeti napad, poruka misterioznog tipa počet će je proganjati. Shvatit će da ona uopće ne zna tko su joj roditelji, a pretraživanjem stvari pokojne tetke koja ju je odgojila doći će do zaključka da su njeni roditelji zapravo bili nevjerojatno bogati i da je iza njih ostala kućerina u izoliranom mjestu na otoku Javi.
Zajedno s kolegicom, Maya će se zaputiti u to misteriozno i daleko mjesto pošto im nedostaje novac za butik, no osim kuće koja je doduše prilično zapuštena, pronaći će ondje i neke puno strašnije stvari. Pokazat će se da se u tom selu uopće nema djece, ali zato ima jako puno dječjih grobova, a kako bi od lokalnog starješine saznale situaciju s kućom, predstavljat će se kao studentice koje rade seminarski rad o nekoj tradicionalnoj vještini. Naravno da će ih zla sudbina i prokletstvo ovog mjesta vrlo brzo sustići, a šteta je samo što je dobri Joko na kraju mrvicu uprskao preočitim okrivanjem pozadine cijele priče, kao i pomalo nezadovoljavajućim epilogom, zbog čega je "Impetigore" ipak za nijansu slabiji od njegovog prethodnog horora "Pengadbi Satan".
Svejedno, ipak ovaj film zaslužuje prolaznu ocjenu jer u njegovom većem dijelu uspio je Anwar stvoriti mračnu i nelagodnu atmosferu. Iako nije ovo jedan od onih horora u kojem se publika šokira grafičkim prikazom nasilja (iako nije da toga nema), fino je Anwar izgradio priču tako da strah, jeza i užas počivaju u onome što zapravo eksplicitno ne vidimo, ali pretpostavljamo, a kasnije i znamo da je tu negdje. Dodatni plus je zaista izvanredno okruženje tog nekoć bogatog i sretnog sela koje je u međuvremenu gotovo pa izdahnulo i pretvorilo se u potpunu provinciju negdje usred džungle. Samo okruženje i sami amibijent dovoljni su da kod gledatelja izazovu nelagodan osjećaj, a kako tek neće kad se ondje krenu događati neke jako ružne stvari.
Primjedbe
Objavi komentar