Najavljivala se ova serija kao francuski odgovor na kultni "Black Mirror", no jasno da te dvije serije ne mogu stati u istu rečenicu. Smjestila je kreatorica distopijskog "Osmosisa" Audrey Fouche priču u Pariz bliske budućnosti, a bila je ovo još jedna od onih serija koja je na papiru izgledala kao da ima puno potencijala, ali je na kraju malo toga isporučeno. Osmosis iz naziva serije je nova aplikacija za spajanje ljudi čiji su kreatori, brat i sestra Paul (Hugo Becker) i Esther (Agathe Bonitzer) Vanhove uvjereni da su otkrili kod koji može pronaći pravu ljubav i idealne partnere. I to sa stopostotnom sigurnošću kopajući po podacima u mozgu i svijesti korisnika dolaze oni ovom aplikacijom do idealnog partnera. Upravo oni spremaju na tržište pustiti svoju aplikaciju, a kako bi bili potpuno sigurni da je ona ispravna, odlučili su provesti eksperiment i angažirali su 12 kandidata, koji su na sebi spremni napraviti konačni test.
Istovremeno, njihova firma je u ozbiljnim financijskim problemima jer se glavni investitor odlučio povući pošto je tvrdoglavi i svojeglavi Paul odlučio napraviti završni test bez njihovog znanja. Tu je i konkurencija koja ih na sve načine pokušava sabotirati, špijunirati, otkriti dokle su zapravo došli, diskreditirati ih pred javnosti, a tu su i skrivene namjere i motivi i brata i sestre, koji se više zbog financijske dobiti, nadaju da će program uspjeti zbog njihovih osobnih razloga. Na Paulovu paranoju dodatno utječe i činjenica da mu je nestala djevojka s kojom je ušao u vezu nakon što je Osmosis potvrdio da su oni sto posto kompatibilni, dok je Esther i sama duboko zaglavila i potpuno se pogubila između stvarnosti i virtualnog realiteta. Tu je i njihova majka koja je u komi te je jedan od motiva ovog eksperimenta može li se povezivanjem moždanih aktivnosti kod različitih ljudi utjecati i na one čiji je mozak neaktivan.
Iako je cilj Osmosisa sreća i pronalazak idealne osobe s kojom će korisnici provesti svoje živote, ispostavit će se da ipak mora postojati ceh za platiti kad čovjek dopusti da te najvažnije odluke u njegovom životu donosi algoritam i tehnologija koja drugima omogućuje nesmetan ulazak u tvoju svijest i otkrivanje tvojih najskrivenijih tajni. Po tematici straha od onoga što nam donosi budućnost i te nove tehnologije koje je postalo gotovo nemoguće razumijeti, ova priča doista i izgleda kao jedna od epizoda "Black Mirrora". No, dok je gotovo svaka epizoda "Black Mirrora" (posebno one u prvim sezonama) zaokružena priča za sebe i gotovo pravo malo remek djelo od 50 ili 70 minuta, djelovalo je ovdje to prerazvučeno na osam epizoda.
Zaista bi "Osmosis" možda bolje djelovao kao jedna epizoda "Black Mirrora" od sat ili sat i pol, no oni koji vole ovakve SF, distopijske sadržaje, možda i neće previše pogriješiti. Činjenica je da ova serija otvara neka jako zanimljiva pitanja i da se bavi nekim ozbiljnim problemima kao što su usamljenost, otuđenost i depresivnost. I jasno da u eksperimentu odlučuju sudjelovati očajni i jadni mladići i djevojke, nesigurni, povučeni, čak dubinski iskompleksirani koji su sve nade o vlastitoj sreći prepustili algoritmu. No, može li neki program znati bolje što osjećamo od nas samih i treba li vjerovati odluci koju donosi neki algoritam ili je bolje vjerovati vlastitim instinktima? Je li ta nova tehnologija zaista dovela do toga da se ljudi osjećaju bolje (iako je nesporno da nam je puno toga olakšano i ubrzano) ili smo se svi svjesno ili nesvjesno prepustili nekom lažnom osjećaju zadovoljstva, sigurnosti, prihvaćenosti i popularnosti zbog 300, 500 ili 1000 virtualnih prijatelja na Facebooku, a zapravo nikada nismo bili zatvoreniji i otuđeniji nego danas.
Primjedbe
Objavi komentar