Vodi nas ova poetična vijetnamska drama u tu azijsku zemlju početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, u razdoblje kada je Vijetnam još uvijek bio francuska kolonija. I bez obzira što je "The Scent of Green Papaya" snimljen u francusko - vijetnamskoj produkciji i što je zapravo kompletno snimljen u studiju u francuskom gradu Boulogneu koji je odglumio vijetnamski gradić gdje se odvija čitava radnja, nema zapravo u prvom filmu koji je snimio Anh Hung Tran niti jednog Francuza. Okruženje je ovdje nevjerojatno egzotično i uopće nemamo dojam da je to zemlja već odavno u građanskom ratu, a pratimo ovdje sudbinu siromašne djevojčice po imenu Mui, koja će kao desetogodišnjakinja stići kao sluga u bogatu vijetnamsku obitelj.
U prvoj polovici filma Mui upoznajemo kao desetogišnjakinju, dok je u drugom dijelu ona već odrasla djevojka. Mui je nevjerojatno znatiželjna djevojčica kojoj je sve posve novo i pokušava ona pohvatati dinamiku u odnosima među članovima obitelji koju je došla služiti i postala je šegrt staroj kuharici i spremačici. Stilski je ovo specifičan i neobičan film i Tran kao da se trudio postići dojam da i gledatelj na svijet gleda kroz Muine oči. Tako dok ova jednostavna i iskonski dobra djevojčica koja će izrasti u prekrasnu djevojku znatiželjno i detaljno promatra svaki detalj oko sebe, gledatelj ima dojam kao da je i sam tamo i vidi sve što ona vidi. Povremeno mi je kamera čak djelovala pomalo voajerski jer ono što se događa u kući ili dvorištu obitelji kod koje Mui služi gledamo preko kamere skrivene negdje u grmlje, kroz prozor susjedne kuće ili iza nekog drugog skrovitog ugla.
Film je to koji odiše neobičnom ljepotom, melankolijom, nježnošću, a što se događa s bogataškom obitelji i kako ona funkcionira, mi saznajemo isključivo kroz Muine oči. Shvaćamo da pater familias podjednako voli popiti, kao što voli šarati okolo, a majka je zapravo ona koja drži sva četiri kuta kuće. Osjećamo da je ova obitelj zapravo dubinski nesretna i da je najveći razlog tome gubitak kćeri koja je bila negdje Muinih godina, zbog čega će i majka na Mui s vremenom početi gledati kao na vlastitu kćer. "The Scent of Green Papaya" jedan je od onih umirujućih, melankoličnih, pomalo kontemplativnih filmova s nekim posebnim ugođajem kojem je u središnju pažnje odrastanje djevojčice u djevojku. Fino Tran u prvoj polovici filma prikazuje detalje i sve ono što će kasnije utjecati na Mui kao odraslu osobu, shvatit ćemo gdje je i kada to pokupila u djetinjstvu.
Bio je ovaj film i nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja (zanimljivo je kako su te godine nominirana bila čak tri azijska filma, a nagradu je pokupio španjolski "Belle Epoque", još jedna pomalo nostalgična i sentimentalna romantična drama koju je režirao Fernando Trueba), a u Cannesu je Tranu pripala i nagrada za najboljeg mladog filmaša. Prava je ovo vizualna poezija od filma, raskošna produkcija za koju se nikada ne bi reklo da je snimljena u studiju, a ne na stvarnim lokacijama. Naprosto je fascinantno kako je Tran ovdje pazio i na najsitnije detalje, a bio je ovo i debitantski film kao direktora fotografije danas uglednog Francuza Benoita Delhommea (The Proposition, Lawless, Free State of Jones, At Eternity's Gate).
Primjedbe
Objavi komentar