Snimljen je ovaj film kako bi se obilježila 25. obljetnica diplomatskih odnosa između Japana i Uzbekistana, kao i da bi se obilježila 70. godišnjica izgradnje tamošnje nacionalne opere Navoi u glavnom gradu Taškentu, koja je izgrađena uz pomoć zarobljenih japanskih vojnika za vrijeme II svjetskog rata. I očekivao bi čovjek da će film snimljen u takve obljetničke svrhe biti neka grandiozna patetika, film na koji su bačeni milijuni kako bi se u propagandne svrhe slavilo ovoga ili onoga, ovo ili ono, no umjesto toga dobili smo neobični i pomalo subverzivni art film o kulturnim razlikama i predrasudama, stereotipima između jednog naizgled dominantnog, a drugog naizgled nedominantnog naroda. To i ne čudi kad se zna da se snimanja "To the Ends of the World" prihvatio ugledni japanski filmaš Kiyoshi Kurosawa.
Iako se drugi najpoznatiji japanski filmaš s prezimenom Kurosawa (nije s legendarnim Akirom u nikakvom rodu, bit će da je Kurosawa dosta često prezime u Japanu, nešto kao Horvat ili Kovač u Hrvatskoj) u dobrom dijelu karijere posvetio hororima, po čemu je najpoznatiji, kako je sazrijevao, bacio se on više na snimanje nekih ozbiljnijih filmova. Takav je i ovaj film nastao u uzbekistansko - japanskoj koprodukciji koji je premijerno prikazan na zatvaranju uglednog festivala u švicarskom Locarnu, a "To the Ends of the Earts" u kratkim crtama bi se mogao opisati kao čudni miks showbiz komedije, trilera o ženi u opasnosti i romantične drame u čijem je središtu mlada Japanka po imenu Yoko (Atsuko Maeda).
Nju i njezinu televizijsku ekipu angažirala je televizijska kuća kako bi snimili nekakvu putopisnu i promidžbenu emisiju o pomalo egzotičnoj zemlji kao što je Uzbekistan. Yoko sanja da će postati pjevačica, usamljena je u Uzbekistanu jer je njezin dečko vatrogasac u Japanu, a psihički sve teže podnosi vrijeme u ovoj za nju potpuno čudnoj zemlji. Situacija je tim gora jer producentska ekipa inzistira na snimanju tipičnih televizijskih gluposti, trivijalnosti i bezvezarija za tipično glupu televizijsku publiku, dok Yoko shvaća da bi se tu moglo zagrebati nešto dublje i snimiti film o stvarnom Uzbekistanu. Posebno kada otkrije priču o japanskim zarobljenicima za vrijeme II svjetskog rata koji su izgradili tamošnju nacionalnu operu smatrat će da je to idealna poveznica između ove dvije zemlje. No, njeno mišljenje baš se i neće previše uvažavati i tjerat će je da radi idiotske priloge o vožnji primitivnim ringišpilima, da traži nekakvu mitsku ribu u obližnjem jezeru i slično. Iako je tema zapravo ovdje bila prilično zanimljiva, bio je ovo previše dosadan i sporovozan film za moj ukus, zbog čega nikako nije mogao zaslužiti višu ocjenu.
Primjedbe
Objavi komentar