Iranski filmaš Mohammad Rasoulof ovom fantastičnom dramom pridružio se najprestižnijoj ekipi svojih sunarodnjaka poput Abbasa Kiarostamija, Asghara Farhadija i Jafara Panahija koji su osvajali najvrjednije nagrade na najprestižnijim festivalima ili u svoju zemlju donosili Oscare. Iako osobno nije mogao primiti glavnu nagradu na festivalu u Berlinu 2020. godine odnosno Zlatnog medvjeda pošto mu je od 2017. godine zabranjeno napuštanje Irana, a sasvim sigurno Iranski filmski savez njegov film neće istaknuti kao kandidata za Oscara svoje zemlje, Rasoulof je snimio čudesan film koji se može svrstati rame uz rame s najboljim filmovima što su ondje snimljeni. A snimalo se u Iranu, bogami, iznimnih i iznimnih filmova.
Nažalost, vjerojatno je "Sheytan vojud nadarad" što bismo doslovno s perzijskog preveli "Sotona ne postoji" i zadnji film koji ćemo u dogledno vrijeme moći gledati od Rasoulofa pošto je nedavno osuđen na godinu dana zatvora i dvije godine zabrane snimanja filmova. Već desetak godina ovaj autor koji je osvajao nagrade i u Cannesu za svoje prethodne filmove, stalno je u problemima s vlastima koje ga konstantno osuđuju, i ranije je neko vrijeme bio u zatvoru, pokušava ga se cenzurirati i onemogućiti snimanje filmova, no stalno je on nekako pronalazio načine da bi izmigoljio tim opstrukcijama pa se nadam da će u tome uspijevati i dalje. Putovnica mu je oduzeta još 2017. godine, a dvije godine potom osuđen je zbog širenja propagande protiv vlasti, kad su na izricanje presude s njim u sud stigli svi najistaknutiji ljudi iz svijeta filma u Iranu koji su mu na taj simbolički način pružili podršku, no nije pomoglo.
U "There Is No Evil" Rasoulof bavi se problematikom smrtne kazne u Iranu i kroz četiri naizgled nepovezane priče na nevjerojatno uvjerljiv i emotivan način prikazuje kako smrtna kazna utječe na život prosječnih ljudi. I žanrovski ova antologija vrluda od drame, romanse pa sve do žestokog trilera, a svaka priča kao da se i stilski i vizualno dosta razlikuje jedna od druge. O samoj radnji zapravo ne bih puno jer bi i najmanje spoilanje moglo uništiti iznenađenja koja je Rasoulof pripremio, no reći ću samo da je ovo jedan od onih filmova s kojima u početku treba imati malo strpljenja. No, jednom kada krene priča i kada zapravo shvatimo o čemu se tu radi, "There Is No Evil" ne popušta i zaista se ne mogu sjetiti slične antologije valjda još od Szifronovih "Divljih priča" u kojoj su priče kvalitativno bile tako ujednačene.
Za razliku od nekih prethodnih filmova, nije se Rasoulof ovaj puta bavio prirodom pravosudnih procesa i jesu li sve te kazne zapravo pravedne ili ne. Ovaj puta on se usredočio na psihološki učinak koji smrtna kazna sama po sebi izaziva na ljude koji su s njom imali veze. I to ne osuđenika na smrt, već osoba koje su tu negdje blizu, kojima je smrtna kazna svakodnevica i koji žive s tim. Rasoulof je negdje istaknuo kako je na ideju za film došao kad je u redu u banci slučajno zapazio istražitelja koji se bavio njegovim slučajem. Počeo je zamišljati kako to izgleda njegov život i priča se počela sama po sebi razvijati i stvarati te smo na kraju dobili savršeni mozaik o životu prosječnih ljudi u autokratskoj zemlji u kojoj se ne priznaje drukčije mišljenje.
Iako "There Is No Evil" traje dobrih dva i pol sata i bez obzira što Rasoulof svaku priču razvija i razotkriva polako i studiozno, definitivno tu nije bilo problema s tempom. I dok se prve dvije priče odvijaju u gradu, u druge dvije odlazimo u provinciju, u iransku divljinu gdje upravo okruženje ima nevjerojatno važnu ulogu (posebno u posljednjoj priči), a u tim segmentima ovaj me film pomalo podsjetio na filmove Turčina Nurija Bilgea Ceylana. I neki sitni, intimni detalji zapravo daju nevjerojatnu poetiku ovom filmu i nude možda i najbolji uvid u psihologiju likova koje ćemo upoznati i za koje nam nerijetko do kraja neće biti jasno što se s njima dogodilo i zbog čega su takvi kakvi jesu. Sjajan film koji će se zasigurno naći pri samom vrhu moje ljestvice najboljih filmova koje sam gledao ove godine.
Primjedbe
Objavi komentar