Bila je ova generacijska saga koju kao scenarist i redatelj potpisuje Tigao Guedes apsolutni pobjednik u izboru za najbolji portugalski film godine, odnijevši čak osam nagrada (film, režija, fotografija, originalni scenarij između ostalog) uz još desetak nepotvrđenih nominacija. Bio je "A Herdade" ili "The Domain" i portugalski kandidat za Oscara, film je premijerno prikazan i u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji. U središtu pažnje ovog filma koji se ipak najviše ističe izvrsnom fotografijom, scenom i produkcijskim dizajnom, moćna je portugalska zemljoposjednička obitelj čiju sudbinu pratimo kroz gotovo pola stoljeća. Iako je ovo trebala biti tipična portugalska priča, može se sudbina obitelji Fernandes, koja posjeduje čak 14 tisuća hektara plodne zemlje uz rijeku Tejo, preslikati i na druga podneblja i djeluje sve to dosta poznato i već viđeno.
Priču obitelji Fernades nakon kratkog uvoda u 1946. godini, pratimo u za Portugal prevratnoj 1973/74.. kada je vojna diktatura generala Salazara srušena tzv. revolucijom karanfila te 18 godina kasnije, 1991. godine, kada je pater familias Joao već čovjek u ozbiljnim godinama. I Joao (Albano Jeronimo) je gotovo pa stereotipni pater familias kojem je jedina misija zadržati zemlju i prenijeti je u nasljeđe svojim potomcima. On je jedan od onih čvrstih tipova, moćnika koji se zahvaljujući i ženidbnom za kćer moćnog Salazarovog generala učvrstio kao svojevrsna država u državi koju nitko ne dira i kojeg se pita za mišljenje oko svega. No, Joao je mračni tip koji zapravo prezire svu tu generalsku i buržoasku kliku koja vlada Portugalom, a na njegovom imanju vrijeme kao da je stalo još u feudalizmu.
Ljudi koji rade za njega nisu u puno boljem položaju od kmetova nekoć, no kada krene revolucija koja ruši poredak koji je funkcionirao više desetljeća i egzistencija njegove obitelji naći će se pod znakom pitanja. Ova mračna obiteljska priča na kraju će kulminirati početkom devedesetih, kad će se Joao susresti s pitanjem za koga se sve te godine borio i trudio sačuvati svu tu zemlju i zašto. No, dok mu je sve te godine jedina misija bila zadržati zemlju i prenijeti je na sljedeći naraštaj, gotovo sve oko njega se raspalo, a dobrim dijelom i njegovom zaslugom pošto je svojim karakterom i ponašanjem uspio uništiti odnose sa svima.
I razvija se ovdje priča jako sporo, što i ne čudi jer sam film traje gotovo tri sata, a sve se tu vrti oko glavnog protagonista koji je zapravo dosta kontradiktoran. Iako je Joao definitivno jedan od onih tipova koji su zaglavili u prošlosti i koji kao da ne shvaća da se vrijeme i mijene ne mogu zaustaviti i promijeniti ma koliko se trudio, ima on relativno liberalne poglede na život i društvo. Posebno je to vidljivo u dijelu filma koji se odvija 1973. godine, kada odbija podržati portugalsku intervenciju u kolonijalnom ratu u Africi, kada s prijezirom sa svog imanja tjera sve te birokrate koji mu dolaze i kada se trudi zaštititi ljude koji rade na njegovom imanju bez obzira što su mnogi od njih neskriveni komunisti i zalažu se za agrarnu reformu po kojoj bi i on zasigurno ostao bez dobrog dijela zemlje. No, usprkos tome Joao je jedan od onih koji sve želi držati pod kontrolom, podčinjavati ljude i ponaša se kao da su i oni njegova imovina te svi oni koji se usprotive njegovim planovima i odlukama, ne prolaze dobro. Iako je na kraju ostalo to mrvicu nedorečeno i cijela priča je ipak dosta predvidiva, svejedno je ova generacijska saga koja vizualno čak pomalo podsjeća na western, zaslužila i više nego pozitivnu ocjenu.
Primjedbe
Objavi komentar