Paul Theraneau (Fabrice Luchini) je već 30 godina u politici i već deseteljećima je gradonačelnik trećeg po veličini francuskog grada, Lyona. Zagazio je on u šezdesete godine života i upao je čovjek u pravu egzistencijalnu krizu. Uvijek je on bio progresivac prepun ideja, a sada kao da je potpuno presušio i više u njemu nema nikakvih ideja za nova izazovna vremena. Kako bi riješili taj problem, njegovi suradnici odlučili su angažirati mladu filozofkinju Alice Heimann (Anais Demoustier), kojoj zapravo i nije jasno koja je njena zadaća. Školovala se ona na Oxfordu, radila je u akademskoj zajednici, a iz znatiželje je prihvatila posao savjetnice gradonačelnika Lyona, ni ne znajući što je čeka. No, ispostavit će se da je Alice djevojka oštrog uma, koja će vrlo brzo zadobiti gradonačelnikovo povjerenje i ući u njegov uski krug savjetnika.
Djelovat će druženje i razgovori s Alice stimulativno na starog gradonačelnika, koji ne da će nakon nekog vremena ponovno dobiti onaj stari unutarnji poriv za politiku, već će mu i ambicije porasti. Iako je ideja ove (ne baš) humorne drame koju je napisao i režirao ne pretjerano poznati francuski filmaš Nicolas Pariser u na papiru možda i djelovala zanimljivo, priča se tu relativno brzo potrošila i nije film do kraja uspio profunkcionirati onako kako sam se nadao. Možda i iz razloga što mi je sama ideja da će tip koji je 30 godina u politici tražiti savjete i pomoć nekog autsajdera djelovala pomalo nestvarno, utopijski. Nakon 30 godina u politici takvi tipovi obično postanu bahati i tašti da ne uvažavaju ničije mišljenje jer se smatraju najpametnijima i najsposobnijima, dok će stari gradonačelnik postati sušta suprotnost.
Ne mogu se sjetiti nijednog primjera da je netko nakon desetljeća na rukovodećim funkcijama postao ponizan kao lik iz ovog filma, no možda je i u tome trebala biti situacijska komedija, koja je, nažalost, izostala. Pretvorio se "Alice i gradonačelnik" u film prepun političkog filozofiranja i promišljanja o politici i trenutku u kojem je zapela demokracija. Doduše, nudi ovaj film premijerno prikazan na kritičarskoj večeri festivala u Cannesu, gdje je osvojio i nagradu, zanimljiv uvid u način na koji funkcionira ta današanja hiperbirokratizirana politika. Taj sustav koji bi se raspao bez vojske PR agenata, savjetnika, nevidljivih birokrata, ideologa, pisaca govora i svog ostalog što u pravilu ne vidimo iza svakog pojedinog funkcionera. Trebao bi ovaj film koji je Demoustier donio i nagradu Cesar za najbolju francusku glumicu godine biti zanimljiv onima koje zanimaju politički procesi i promišljanje, no teško će proći kod šire publike.
Primjedbe
Objavi komentar