Atom Egoyan kanadski je filmaš armenskih korijena, koji je nekoć puno obećavao, no već duže vrijeme on se potpuno utopio u prosječnosti i izbacuje filmove koji nisu ni sjena onoga što je snimao recimo devedesetih (s izuzetkom "Remember"). Taj niz ne pretjerano nadahnutih i prosječnih filmova nastavlja i misteriozna drama "Guest of Honour" u kojoj, kao i u većini svojih filmova, Egoyan stalno skače iz sadašnjosti u prošlost i nazad tako da je potrebno neko vrijeme za povezati što se kada događa. Film kreće u sadašnjosti kada u crkvi dolazi djevojka Veronica (Laysla de Oliveira), kako bi sa svećenikom Gregom (Luke Wilson) dogovorila detalje oko sprovoda svog svježe preminulog oca Jima (David Thewlis). Potom putujemo u prošlost i saznajemo da je Jim bio nevjerojatno sitničavi sanitarni inspektor koji uživa u zatvaranju restorana.
Saznajemo i da je Veronica bila dirigentica u srednjoškolskom orkestru, kao i da je tek nedavno izašla iz zatvora zbog seksualnih odnosa s maloljetnikom te da je sama tražila najdužu moguću kaznu. Polako će se ova mračna priča početi razotkrivati, kockice mozaika će se polako spajati i slagati, a vjerojatno tek zahvaljujući staroj slavi i ugledu, Egoyan je s "Počasnim gostom" upao u glavni program festivala u Veneciji, odakle se, naravno, vratio bez nagrada. Ne može se reći da je "Guest of Honour" loš film, posebno to vrijedi za Thewlisa koji svojom izvedbom zapravo i nosi cijelu ovu priču koja mi djeluje kao kad neki bend koji nije pošteni album nije izbacio godinama, počinje kopati i tražiti neke neobjavljene stare snimke pa ih miksati i izbacivati van.
Nažalost, nisu svi Pink Floyd pa da u nekim fragmentima ranije odbačenih pjesama nađu inspiraciju za neko novo remek-djelo pa tako ni Egoyan kopajući po temama koje je ranije obrađivao nije uspio pronaći ništa novo, ni osvježavajuće. Imam dojam kao da se i nije previše trudio objasniti motivaciju ponašanja svojih likova, već je sve to odrađeno nekako površno. Čak su mi najzanimljiviji dijelovi bili oni u kojima je Jim obilazio restorane, i to uglavnom one restorane čiji su vlasnici imigranti, pa detaljno tražio sitnice zbog kojih bi ih mogao zatvoriti. To veselje i zadovoljstvo, osjećaj moći koji bi u njemu nastajali kada bi ili pronašao razlog za zatvaranje, fino su nam pokazali da je čovjek pravi sociopat, što će se samo potvrditi kad vidimo da je nerijetko sam i podmetao nešto samo kako bi zatvorio restorane. Šteta što se ove priče Egoyan nije dosjetio prije dvadesetak godina kada je bio i u boljoj scenarističkoj i u redateljskoj formi jer ova mračna, misteriozna, na trenutke šokantna priča svakako je imala potencijala za puno više.
Primjedbe
Objavi komentar