Ne pretjerano poznati češki filmaš Zdenek Horak, koji se pet godina ranije predstavio dramom "Kućna njega" dao si je zahtjevan zadatak snimanja filma o posljednjem predsjedniku Čehoslovačke i prvom predsjedniku Češke republike, Vaclavu Havelu. Kako često slične biografije o nekim važnim ili zanimljivim ljudima iz povijesti određene zemlje znaju skliznuti u potpuni kič, ruglo i gadljivo ulizivačko sranje imali smo nedavno vidjeti u jednom filmu / seriji s ovih prostora, no Horak je ipak bio dovoljno pametan i sposoban da izbjegne upadanje u tu zamku. Havel je ovdje prikazan kao čovjek od krvi i mesa, a ne kao neki svetac ili polubog s Olimpa, netko tko uvijek zna sve i koji se razumije u apsolutno sve, a priču ovdje pratimo kroz dvadesetak godina, od 1968. godine pa 1989. godine kad je izabran za predsjednika.
U ta dva desetljeća svjedočit ćemo postupnoj Havelovoj transformaciji iz bezbrižnog boema, jebivjetra koji se ne libi pred svojom ženom hvatati komade i uživati u književnoj i kazališnoj slavi do žestokog borca za ljudska prava, disidenta, tvrdoglavog i nepokolebljivog pravednika koji će radije izabrati zatvor nego prokazivanje kolega i miran život u egzilu. Prikazao je Horak Havelovu životnu priču pomalo fragmentarno, kroz nekoliko epizoda, a u prvoj koja se odvija 1968. godine uoči sovjetske intervencije on je već velika zvijezda. Uživa u slavi, njegove drame su iznimno popularne, izgleda da je samo nebo granica, a on i njegov najbolji pajdaš, glumac Pavel Landovsky (Martin Hofmann) besramno nakon premijere kupe mlade obožavateljice.
Nisam baš bio moralno čvrst, kaže nestašni Vaclav supruzi Olgi (Anna Geislerova) u jednom trenutku, a ona mu odgovara možeš li mi bar jednom prešutjeti. Iako je svjesna da je Havel vara, svejedno je ona i dalje uz njega i velika mu je podrška, a u tim trenucima budući predsjednik ne djeluje nimalo politično, iako neskriveno podržava tadašnjeg šefa partije Dubčeka. Ja bih se samo htio baviti kazalištem, ponavlja u više navrata Havel, no jednom kad sovjetski tenkovi uguše Praško proljeće i on će se naći u problemima. Njegove drame su zabranjene, baš kao što mu je zabranjeno napuštanje zemlje, a osam godina kasnije vidimo ga kako radi u pivovari u provincijskom gradiću, gdje povremeno održava ilegalne predstave.
Nakon što tijekom jednog rock koncerta, policija i tajne službe prebiju i privedu prisutne, Havel će se konačno odlučiti i na politički i javni angažman, a sljedećih 12 godina provest će ili po zatvorima ili budno praćen zbog svog političkog angažmana. Bio je na kraju "Havel" jedan od onih biografskih filmova kakve zapravo preferiram, priča koja ni izbliza nije klasično faktografsko prepisivanje iz Wikipedije i uzdizanje u nebesa, već je u prvom planu Havelova borba sa samim sobom. Od čovjeka koji u početku djeluje i pomalo kao plašljivac, koji se baš i ne bi htio miješati i nije jedan od onih koji talasaju, postupno će se on pretvarati u pravog čovjeka od akcije, neustrašivog i hrabrog aktivista i najglasnijeg zagovaratelja promjena.
Zanimljivo je i kako također ne pretjerano poznati češki glumac Viktor Dvorak nevjerojatno fizički nalikuje samom Havelu, koji će i sam proživjeti sudbinu kakvu su proživjeli mnogi. Od nevjerojatnog obožavanja, gotovo idolopoklonstva u mladim danima kad je još bio samo pisac i dramatičar pa do potpune marginalizacije i odbacivanja koje je proživio za disidentskih dana kada su ga se i odrekli mnogi s kojima je ranije bio jako dobar. Pa na kraju do još većeg obožavanja i štovanja kad je izabran za prvog predsjednika, no svejedno je svo to vrijeme Havel bio prilično nesiguran i bojao se da on nije najbolji izbor. Bila je ovo fina i kompleksna priča, zaokružena karakterna studija o jednom velikom i važnom čovjeku snimljena bez imalo patetike i sladunjavosti.
Primjedbe
Objavi komentar