Britanac Peter Watkins jeda je od pionira žanra koji se naziva doku-dramom odnosno igranih filmova koji su snimljeni kao da izgledaju stvarni dokumentarni filmovi. Bio je "Privilege" i prvi Watkinsov film, koji bi se najbolje moglo opisati djelomično kao lažni dokumentarac, djelomično kao parodiju na masovnu histeriju koju su početkom šezdesetih izazvale prve zvijezde rock'n'rolla, ali i djelomično kao mračnu distopiju o propagandi i manipulaciji. Još od prvih kratkih filmova Watkins se predstavio kao provokator, politički zainteresiran i subverzivan autor što je možda najbolje pokazao u svom sljedećem i najpoznatijem filmu "Punishment Park".
U središtu priče ovdje je mlada rock'n'roll zvijezda, mladić po imenu Steven Shorter (Paul Jones), koji je najveća britanska zvijezda čiju glazbu slušaju svi, od djece pa do penzionera. I pravi je on role-model jer ne postoje naznake da se kao dobar dio njegovih kolega drogira, a na njegovim nastupima djevojke padaju u trans. Ipak, vrlo brzo shvatit ćemo da je Steven najobičniji proizvod, koji su odlučili iskoristiti i politički lideri u zemlji kako bi preko njegovog lika utjecali na sve veći bunt i nezadovljstvo koji se počeo svijetom pa i Britanijom širiti šezdesetih. Počet će Steven doslovno iskakati iz svake paštete, a činit će se da je načelni cilj elita širenje sreće Velikom Britanijom. No, ispostavit će se da cijela vojska ljudi koja se okupila oko njega ima neke puno mračnije planove i ideje, a to je stvaranje fašističke diktatore kroz konzervativnu kontrarevoluciju čiji bi poster boy trebao biti upravo Steven.
I neće se Steven, jedan od onih potpuno nezainteresiranih tipova koje staviš na neko mjesto i ne miče se s njega dok mu ne kažeš, previše buniti i nezainteresirano će raditi sve što se traži od njega. Situacija će otići tako daleko da će država i crkva sklopiti savez u kojem će Stevena koristiti kao nekakvu mesijansku figuru u širenju svoje agende i nacionalnog jedinstva. Što se to događa s njim Steven će početi shvaćati tek kada u jednom od projekata upozna mladu umjetnicu Vanessu (Jean Shrimpton), koja će mu polako početi otvarati oči. Nekako sam gledajući "Privilege" imao dojam da je ovaj film morao utjecati na poznati album "The Wall" Pink Floyda i filma koji je potom snimio Alan Parker. Najbolje bi se "Privilege" moglo opisati kao na alegorijsku i pomalo satiričnu priču o iskorištvanje mlade i naivne pop zvijezde i stvaranje od njega savršenog proizvoda na kojem će svi dobro zaraditi, a usput preko njega širiti svoje ideje.
Primjedbe
Objavi komentar