Takeshi Kitano jedna je do najzanimljivijih pojava na japanskoj pa i svjetskoj filmskoj sceni, a već čitava tri desetljeća on piše, režira i glumi u filmovima prepoznatljivog, pomalo idiosinkratičnog stila. Možda i najpoznatiji japanski filmski kritičar Nagaharu Yodogawa, Kitana je prozvao istinskim nasljednikom Akire Kurosawe. No, dok se Kurosawino stvaralaštvo dobrim dijelom vezalo uz japansku samurajsku tradiciju i povijest, Kitano se često bavio tematikom modernih japanskih kriminalnih organizacija Yakuza koje su dio svog kodeksa naslijedile upravo od drevnih samuraja. Iako je možda manje poznato, Kitano je u Japanu i dalje poznatiji kao možda i najpoznatiji komičar iz sedamdesetih i osamdesetih, a prvu ulogu ostvario je tek 1985. godine u filmu "Merry Christmas, Mr. Lawrence" Nagise Oshime.
Već četiri godine kasnije snimio je on i svoj prvi film, "Nasilnog policajca", a ovaj nasilni akcijski krimić savršeno je pokazao što od njega možemo očekivati i u budućnosti. Lik nasilnog policijskog inspektora Azume kojeg je i odglumio, Kitano je kasnije ponavljao praktički u svim filmovima koje je kasnije snimao. Šutljivi je to tip, brutalan, nasilan, koji unatoč nekonvencionalnim policijskim metodama jako dobro razlikuje dobro od zla, a u velikim problemima u ovom filmu naći će se kada shvati da je jedan njegov kolega povezan s dilerima droge. Pomalo je lik Azume i svojevrsna parodija na slične nasilne i brutalne policajce iz američkih filmova poput Prljavog Harryja. Tip je to koji se ne ustručava koristiti nasilje u obračunu s kriminalcima, zbog čega često upada u probleme s nadređenima.
No, kada mu se yakuze odluče osvetiti tako što će mu oteti sestru, Azuma će prekršiti sva policijska pravila i svojim metodama on će krenuti u obračun s podjednako nemilosrdnim i nasilnim gangsterima. Svjestan je on da jedino njegove metode daju rezultata u obračuna s tim okorjelim kriminalcima. Ne mogu reći da sam veliki obožavatelj Takeshija Kitana i njegovog stvaralaštva iako je čovjek definitivno snimio i brojne zanimljive i neobične filmove, a najveću satisfakciju je doživio 1997. godine kada je nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji za svoj vjerojatno najbolji film "Fireworks" (Hana-bi). Djeluju mi njegovi filmovi često potpuno nihilistički, mračno, potpuno kontradiktorno u odnosu na njegovu originalnu komičarsku preokupaciju. I likovi koje glumi obično su jako slični, šutljivi, neekspresivni, no svakako je to autor koji zaslužuje status koji danas uživa.
Primjedbe
Objavi komentar