Rithy Panh je kambodžanski filmaš i umjetnik koji je svoj život posvetio podsjećanju na zločine koji su počinili tamošnji Crveni kmeri. Njegova cijela obitelj je tada poubijana, on je 1979. godine, kao 15-godišnjak uspio pobjeći u Tajland, a godinu dana kasnije stigao je do Pariza. Već 35 godina snima on dokumentarce, a za ovaj esejistički, avangardni, filozofski, čak eksperimentalni film dobio je nagradu za najbolji dokumentarac na festivalu u Berlinu. U "Irradies" se Panh ne bavi samo Crvenim kmerima, već valjda svim najgorim užasima koji su se dogodili ljudima u 20. stoljeću. I bio je ovo zaista težak film za gledati jer vidimo ovdje gotovo konstantno uznemirujuće snimke i fotografije najgorih užasa i destrukcija koje su ljudi činili unazad stotinu godina.
Gledajući ovaj film koji je i neobično montiran pa imamo tu tri slike u kojima se izmijenjuju arhivski prizori s rezultatima vjerojatno najnižih točaka ljudskog postojanja, čovjek se mora osjećati nekako loše. Od Coventryja i Dresdena preko Verduna, Ruande, Birkenaua, Hirošime i Nagasakija, Panh na najeksplicitniji mogući način prikazuje na sve je to sposoban čovjek. Uz naraciju muškarca i žene na francuskom jeziku, jedan užasavajući i teško opisivi prizor samo zamijenje još gori i još strašniji. Nižu se tu snimke rata, destrukcije, katastrofe i najgorih užasa i čovjek se gledajući sve to mora zapitati kako je takvo nešto uopće moguće. Prikazuje ovaj film i kako je u 20. stoljeću tehnologija trijumfirala kako bi donijela pakao na zemlju i kako bi se strojevi za ubijanje i destrukciju samo pospiješili.
Definitivno je "Irradies" jedan od onih filmova koji nude puno toga za razmišljanje, kao što je i jedan od onih nenarativnih filmova koji svom silom udara na gledateljeva osjetila. Iako me ovaj šokantni film gotovo naveo do toga da se i fizički osjećam loše jer nekako se uvijek lakše praviti da se ovakve stvari ne događaju i okretati glavu od svih tih grozota, svakako ovaj esejistički film ima smisao i svrhu. Panh je ovaj puta na najeksplicitniji mogući način odlučio baciti u lice publici svo to zlo, kao da im je želio poručiti gledajte, to smo mi. Film je to nevjerojatno mračne i strašne poetike koji definitivno neće biti po svačijem ukusu (i meni je nakon prvotnog šoka ipak postao pomalo zamoran), no koji bez imalo sumnje postiže željeni efekt.
Primjedbe
Objavi komentar