Dirljivom i emotivnom autobiografskom dramom o obitelji iz Južne Koreje koja je osamdesetih sreću potražila u ruralnom Arkansasu, snimio je do sada ne previše poznato američko - korejski filmaš Lee Isac Chung. Moram priznati da Chungove filmove nisam do sada gledao, a da je ovaj puta snimio nešto veliko i vrijedno, pokazale su već nagrada publike i velika nagrada žirija u Sundanceu 2020. godine. Od tada je "Minari" (naziv filma je zapravo nekakva azijska biljka) osvojio brojne nagrade na festivalima i u izborima za film godine, a u najkraćim crtama ovaj film bi se moglo opisati kao iznimno osobnu i intimnu priču obitelji i tradiciji. Korejska zajednica u Americi u filmovima je do sada uglavnom bila svedena na likove koji imaju nekakve dućančiće u velikim gradovima i u koje tipovi upadaju s pumpericama ili pištoljima kako bi ih opljačkali.
No, prema popisu stanovništva iz 2010. u SAD-u je živjelo čak 1,7 milijuna Koreanaca i Amerika je nakon Kine druga strana zemlja s najvećom korejskom populacijom. Iako su se prvi Koreanci u Ameriku počeli doseljavati još krajem 19. stoljeća, najveća imigracija je krenula nakon Korejskog rata, a tada se u SAD doselila i Chungova obitelj odnosno obitelj iz ovog poetičnog filma. "Minari" tako prati sudbinu korejske obitelji koja se iz Kalifornije preselila u ruralni Arkansas kako bi ondje pronašli svoj Američki san. To baš i nije ono što si nam obećao, reći će Jacobu Yiu (Steven Yeun) njegova žena Monica (Han Ye-ri) kad nju i njihovo dvoje djece, 12-godišnju Anne i petogodišnjeg Davida, simpatičnog dječaka s urođenom srčanom manom, dovede u kuću na kotačima na livadi. Imanje koje je Steve kupio za svoju obitelj pokazat će se bitno drukčijim od onog što je njegova žena očekivala, no njegovi snovi da ondje pokrene farmu na kojoj će uzgajati korejsko povrće za bujajuću korejsku populaciju u gradovima, bit će jača od svega.
Uskoro će im se pridružiti i Monicina majka, otkačena baka koju djeca nikada i nisu vidjela i njen dolazak dodatno će promijeniti dinamiku u odnosima obitelji. Dok će Monica i Steven preko dana raditi u valionici pilića, a Steven će svo slobodno vrijeme uložiti u stvaranje farme, u čemu će mu pomoći ekscentrični lokalac, nevjerojatno religiozni Paul (Will Patton), Monica će postajati sve usamljenija i čeznut će za gradskim životom koji su napustili zbog nečeg što je potpuna neizvjesnost. I dok je Steven jedan od onih ljudi velikih snova i ambicija, pravi sanjar koji će sve podrediti farmi i svim silama želi uspjeti kako bi pokazao da može i zna, Monica je žena s nogama na zemlji koja je zabrinuta za dobrobit svoje djece u ovoj zabiti. Možda ni ne shvaćajući da je potpuno zapustio obitelj, Steven će se posvetiti realizaciji svog sna, sve dok ga tragični događaj ne trgne iz njegovih planova i natjera da shvati što mu je prioritet u životu.
Bio je ovo i povremeno duhovit film s jednim od najsimpatičnijih klinaca koje sam u posljednje vrijeme vidio u filmu (maleni David mi izgleda pomalo kao medvjedić), a "Minari" je fascinantna priča o asimilaciji i prilagodbi na život u novom okruženju. Iako je ovo i djelomično film o kulturnim razlikama između istoka i zapada, to niti u jednom trenutku nije naglašeno i potencirano iako je očito da će ova obitelj postati i prava atrakcija u izrazito bjelačkom ruralnom okruženju. Neće oni imati ni problema s rasizmom i neprihvaćanjem okoline, što bi se možda moglo očekivati, već je "Minari" zapravo dirljiva i topla, životna priča o prosječnim ljudima, njihovim snovima i očekivanjima te percepciji života u, za njih, zemlji snova i susretanje sa stvarnošću.
Primjedbe
Objavi komentar