Nakon što je vojna hunta potkraj sedamdesetih ugrabila vlast u Gvatemali, izbio je građanski rat koji je potrajao dvadesetak godina, a rezultat svega bilo je više od 200 tisuća mrtvih i gotovo 40 tisuća nestalih ljudi. O sudbini nestalih zanima se i Ernesto, mladi antropolog zaposlen u Forenzičkoj fondaciji za antropologiju čiji je zadatak identifikacija nestalih osoba tridesetak godina nakon rata. Film "Naše majke" snimljen u gvatemalansko - belgijskoj koprodukciji započinje gotovo identičnom scenom kojom i završava - ljudske kosti nalaze se na stolu, a Ernesto od njih pokušava složiti cjeloviti kostur pojedinog čovjeka. Kao da slaže puzzle, on si je dao misiju pronaći posmrtne ostatke svih tih nestalih nesretnika, uglavnom lokalnih indijanaca, samo pobacanih u masovne grobice, vjerujući da je pronalazak svih ubijenih jedini način za oporavak nacije.
No, Ernesto ima i privatne motive zašto se bavi ovim poslom jer je i njegov otac bio gerilac koji je skončao u jednoj od takvih masovnih grobnica i prije nego što se on rodio. Kad u institut stigne jedna već stara indijanka koja zna za masovnu grobnicu u blizini njenog sela, a na jednoj staroj fotografiji prepozna njegovog oca, Ernesto će se ponadati da je konačno našao odgovore. Zaputit će se on i starica u izolirano indijansko naselje u planinama, mjesto u kojem uglavnom još uvijek žive starice pošto je praktičke sve muškace vojska poubijala tijekom rata, no ispostavit će se da se masovna grobnica nalazi na privatnom zemljištu i nije im dozvoljena ekshumacija.
Važnu ulogu u cijeloj ovoj priči ima i Ernestova majka koja o njegovom ocu nikad nije željela puno pričati, a za mladog antropologa traženje odgovora tko je zapravo on pretvorit će se u pravu opsesiju. On će na sve načine pokušati saznati ne samo gdje mu je skončao otac, već i tko je on zapravo bio, no neke tajne i neke odgovore ponekad je možda bolje i ne saznati. Bio je "Nuestras Madres" ujedno i debitantski igrani film za montažera i dokumentarista iz Gvatemale Cesara Diaza koji je učio od najboljeg u svojoj zemlji, uglednog filmaša Jayra Bustamantea. Riječ je o jednom od onih autentičnih i autohtonih filmova koji se bave tematikom vezanom za određenu zemlju, a nasljeđe građanskog rata i njegove posljedice ono je što očito i dalje uzburkava duhove u Gvatemali.
Ima u cijeloj ovoj priči i jako puno simbolike jer upravo su majke i žene iz Gvatemale čuvarice sjećanja zahvaljujući kojima su brojna saznanja o jezivim zločinima iz prošlosti isplivale na površinu. S obzirom da dolazi iz svijeta dokumentarizma, jasno da se Diaz odlučio za naturalistički pristup i stil, no snimljeno je to s puno stila i vizualno upečatljivo. Posebno je upečatljiva scena u kojoj je Ernesto okupio sve te indijanke udovice koje je susreo kad je stigao na selu, a utjelovile su ih stvarne žene koje su uspjele preživjeti genocid koje desetljeće ranije. Premijerno je ovaj film prikazan u tjednu kritike na festivalu u Cannesu, gdje je Diaz dobio nagradu za najboljeg debitanta, a s obzirom da je snimljen u belgijskoj koprodukciji, bio je "Nuestras Madres" i belgijski kandidat za Oscara, usput osvojivši i nagradu za najbolji belgijski film godine.
Primjedbe
Objavi komentar