Ugledna bosanska filmašica Jasmila Žbanić s ovom se ratnom dramom / trilerom predstavila u natjecateljskom programu festivala u Veneciji, a bio je "Quo vadis, Aida?" i BiH kandidat za Oscara. I snimila je Žbanić mučani težak film o mučnoj i teškoj temi, srebreničkoj tragediji u kojoj je u samo nekoliko dana poubijano više od osam tisuća ljudi. Ova tema i dalje je iznimno osjetljiva, no Žbanić je snimila moćnu i kvalitetnu dramu koja se podjednako bavi općenitom i osobnom tragedijom glaven junakinje, srednjoškolske profesorice Aide (izvanredna Jasna Đuričić) koja radi kao prevoditeljica za UN. Vjerojatno je svima dobro poznato što se dogodilo u Srebrenici pa nas tako i Žbanić bez nekog posebnog uvoda uvodi u priču.
Nizozemske trupe UN-a daju još jedan ultimatum Mladiću da se ne približavaju Srebrenici koja je zaštićena UN-ova zona. Ovi se previše ne obaziru na prijetnje da će ih UN bombardirati i upadaju u Srebrenicu, a tisuće i tisuće ljudi bježi iz grada i okolice i utočište traži u nizozemskoj bazi. Među izbjeglicama je i Aidina obitelj, njezin muž i ravnatelj srednje škole Nihad (Izudin Bajrović) i sinovi Hamdija i Sejo, a nakon što svoju familiju uspije nekako ubaciti u bazu, Aida će učiniti sve da spasi njihove živote, jednom kad postane jasno što se sprema. Pratimo praktički cijelo vrijeme u ovom filmu nevjerojatnog tempa i ritma Aidinu borbu da na sve moguće načine pokuša zaštititi sinove i muža pošto ona ima UN-ovu akreditaciju.
Naravno da paralelno pratimo sve ono što se događa u Srebrenici i oko nje. Kako postaje jasno da se sprema klaonica i kako nizozemskim UN-ovcima ni izbliza nije jasno što se događa oko njih i da ih Mladić (uvjerljivi Boris Isaković) pretjerano ne doživljava. No, možda i više nego klasična ratno - povijesna drama o ovim mučnim događajima, "Quo vadis, Aida?" funkcionira i kao pravi triler. Baš kao agent Jack Bauer u "24 sata" Aida se bori s vremenom, leti na sve strane jer doslovno svaka sekunda je važna, moli pogubljene Nizozemce da učine nešto. Odluka da se puna pažnja posveti tragediji jedne osobe, osobnoj drami jedne žene i njene obitelji, u ovom slučaju se pokazala kao sjajna i izbjegavanje nazovimo to "šindlerizacije" filma pokazala se odličnom.
Gledajući ovakve filmove, bez obzira s kojih kutova svijeta dolazili, neizbježno je postaviti pitanje kako je nešto takvo uopće moguće? Bilo da se radilo o Hutuima i Tutsiima u Ruandi, Holokaustu, posljednjem ratu u bivšoj Jugoslaviji, krvavim građanskim ratovima u Latinskoj Americi ili bilo čemu sličnome, jednostavno je teško dokučiti da se ovakve stvari mogu događati. Slučajno se poklopilo da sam nedavno čitao dokumentarnu knjigu Ivice Đikića "Beara" koja se bavila istom ovom temom, ali na posve drukčiji način, a u oba slučaja razmišljao sam o banalnosti zla. O tezi Hanne Aarendt koju je napisala za vrijeme suđenja nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu da najveća zla u povijesti nisu učinili fanatici i sociopati, već obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države i nadređenih da je ono što čine posve normalno.
Što se to mora dogoditi u čovjeku da mu posve normalno bude poslušati zapovijedi i bez razmišljanja likvidirati stotine ili tisuće nenaoružanih civila, zarobljenika, pitanje je na koje je praktički nemoguće pronaći odgovor. No, nažalost, vidimo da se takva matrica ponašanja vječno ponavlja kroz povijest i da se isto stalno događa. Nedavno sam gledao i dokumentarnu seriju "Why We Hate" (o kojoj ću, vjerujem, ubrzo također pisati na blogu) i cijela jedna epizoda posvećena je baš tom užasavajućem fenomenu o ljudima koji su bez razmišljanja spremni slušati zapovijedi makar se one odnosile i na najjezivije zločine. Malo sam i ovaj puta odlutao od samog filma kojim je Žbanić nakon "Grbavice" i "Na putu" potvrdila da je moderna i iznimno sposobna scenaristica - redateljica jer vjerujem da nije bilo nimalo jednostavno ovako tešku temu obraditi na ovako kvalitetan i upečatljiv način.
Primjedbe
Objavi komentar