Njemački filmaš afganistanskog porijekla Burhan Qurbani dao si je iznimno ambiciozan zadatak snimiti film po knjizi po kojoj je točno četrdeset godina ranije genijalni njemački filmaš Rainer Werner Fassbinder snimio seriju koja je apsolutno remek-djelo. Naravno da je riječ o romanu "Berlin Alexanderplatz" Alfreda Döblina iz 1929. godine, jednom od književnih vrhunaca prve polovice 20. stoljeća koje je Fassbinder tako savršeno pretočio na film. Zbog toga je snimanje nove verzije legendarnog romana bio ne samo ambiciozan, već i iznimno hrabar pothvat jer Qurbani je vjerojatno u startu morao znati da će svog prethodnika jako teško nadmašiti. Naravno da se to nije dogodilo i njegova trosatna moderna adaptacija nije do kraja uspjela profunkcionirati iako je ideja sasvim sigurno bila dobra.
Nažalost, puno je toga tu škripalo. Od samog scenarija koji je ostao dosta površan i bez obzira na trajanje od tri sata nismo uspjeli dobiti očekivanu kompleksnost likova. Na sve to se nadovezala i nekako neuvjerljiva gluma gotovo svih koji se ovdje pojavljuju (uz izuzetak Albrechta Schucha kao Reinholda na kojeg ću se vratiti kasnije) pa čak ni režija nije tu bila bogznakakva i to ne samo kad je u pitanju režiranje glumačkih izvedbi. Vizualno Qurbanijev "Berlin Alexanderplatz" djeluje kao da je snimljen pod utjecajem Danca Nicolasa Windinga Refna i njegovih posljednjih neonskih blještavih filmova, iako su fotografija, produkcijski dizajn i ostale tehnikalije daleko najjači adut filma, ostalo je tu puno toga nedorečeno i ni do koljena Fassbinderovom uzoru.
Glavni junak Franz ovdje je imigrant iz Gvineje Bisao (portugalski glumac podrijetlom iz Gvineje Welket Bungue koji mi nikako nije dorastao ovom zadatku) koji poušava pronaći svoje mjesto pod suncem u modernom Berlinu. Mladić po imenu Francis u imigracijskom kampu u okolici Berlina upoznat će Nijemca Reinholda, grotesknog manipulatora koji će ga uvući u svijet kriminala i promijeniti mu ime u Franz. Pod Reinholdovim patronatom krenut će Franzova odiseja, serija kratkotrajnih uspona i strmoglavih padova. Mladić proganjan traumama iz prošlosti i mračnim tajnama (koje se tek djelomično otkrivaju u stiliziranim scenana flešbekova u kojima se on utapa u oceanu ili bori s bikom) sanjao je miran i pošten život u Berlinu, no jednostavno grah nije tako pao. Svim silama će se on povremeno truditi da se iščupa iz taloga i Reinholdovog zagrljaja, no čim učini jedan korak naprijed, vrlo bro će slijediti tri ili četiri koraka unatrag.
Iako cijela ova priča uopće nije nezanimljiva i ima tu zaista svega (naravno da praktički ništa od toga neće biti poseno novo onima koji su gledali Fassbinderovu seriju), baš me živciralo što je cijela priča ostala tako površna i što se Qurbani očito nije trudio zagrebati ispod površine. A nije da nije imao vremena jer u tri sata trajanja filma daju se napraviti čuda po tom pitanju, no on se više posvetio često nepotrebnom i pretjeranom stiliziranju, inzistiranju na nekim artističkim rješenjima koja su u početku možda i djelovala osvježavajuće, ali vrlo brzo su postala repetitivna, čak i iritantna. Kao što sam i na početku naveo, daleko najbolji u ovom modernom "Berlin Alexanderplatz" je Schuch kao groteskni ljigavac Reinhold. Pokvareni i bolesni manipulator koji Franza stalno vuče prema dolje, a iako je ostalo dosta nejasno i nerazjašnjeno zašto se pobogu nesretni Franz stalno vraćao tom degeneriku, čak i u trenucima kad bi mu naizgled i krenulo, Schuch izvedbom čak na granici pretjeranosti drži dobrim dijelom cijelu ovu priču.
Pomalo začuđujuće, bio je Qurbanijev "Berlin Alexanderplatz" nominiran za najbolji europski film godine dok su Qurbani i Martin Behnke nominirani za najbolji scenarij dok je mlada skladateljica Dascha Dauenhauer odnijela nagradu za najbolju glazbu. Kad je u pitanju izbor za najbolji njemački film, Schuch je očekivano odnio nagradu za najbolju sporednu ulogu. Svejedno, neka sudbinska predestiniranost likova koja je bila popularna u književnosti vremena kad je Döblin napisao "Berlin Alexanderplatz" poslije dvadesetih, u modernoj verziji Franza nije profunkcionirala. Stalno on djeluje kao neka podvojena ličnost, kao da su u njemu dvije osobe, jedna dobra, a druga destruktivna i povodljiva koja sve uništava, no Bungue nije uspio do kraja iznijeti tu dualnost kod Franza.
Primjedbe
Objavi komentar